RIBARI RAPCA

Ribarenje je najduža tradicija nekada malog sela u istoimenoj uvali, koju će izgradnjom mola u drugoj polovici 19. stoljeća naslijediti jedrenjaci, odnosno trgovina i pomorstvo. Ugostiteljstvo i turizam će doći na kraju, u početku kao prateća usluga tim poslovnim aktivnostima. Potkraj 19. stoljeća more je bila najplodnija rabačka njiva, a izostanak ulova je često značio i prazan tanjur, zbog čega se bilo veoma ovisno o ribarenju. Star i poodavno napušten običaj ribolova mrežama uz samu obalu vrlo je vjerno prikazan i na razglednici Rapca s početka 20. stoljeća. U povlačenju mreže trebalo je mnogo snažnih ruku, a na ovoj snimci učinjenoj na maloj plaži ispod današnje samoposluge, vlasniku mreže kao da je pomagalo cijelo selo. Plaćanje je bilo u naturi, odnosno dijelu ulovljenih riba, najčešće sardela, a zaboravljeni običaj zvao se "konjuš".
O dugoj tradiciji ribarenja ukazuje i podatak da je ribarska zadruga postojala još za Austrije, a koliko se davao značaj tom obliku najprije preživljavanja, a potom i trgovanja, svjedoči i postojanje Društva ribara (Conzorzio della pesca), koje je od 1921. svake treće godine organiziralo tečaj za krpanje mreža. Posljednji put 1933. godine, a polaznici su bili, kako se vidi i s fotografiji i najmlađi Rabacani. U to vrijeme tečajeve je vodio tragično preminuli rabački učitelj Gobbo. Koliko su Rapčani štovali kruh kojega su jeli govori i ova fotografija iz 1913. godine na kojoj svećenik, vrlo vjerojatno Silvio Zanoni, na rabačkoj rivi posvećuje ribarsku barku. Četrdesetak godina kasnije na istom će mjestu biti ribarska brodica Kantar, jedan od motiva za prve razglednice Rapca nastale početkom pedesetih. Taj je brodica bila u sastavu Bratstva, poduzeća za ribarstvo i promet, utemeljenom 1951. godine, u sasvim promjenjenim okolnostima, kada je u novoj državi sve nacionalizirano, pa i najmanji trabakul. Kako nisu baš imali sreće u pomorstvu okenuli su se ribolovu, a prvi im se brod zvao Alba, da bi iste godine u Lošinju kupili već spomenuti Kantar. Stariji se Rapčani sjećaju i Galeba, Vojge i Plime, ali izgleda da ih je u poslu pratila oseka, zbog čega su se često integrirali s drugim, jačim poduzećima, od pulskog Jastoga, preko Istre iz Banjola do rovinjske Mirne. Bratstvo se gasi 1959. godine, kada je njegov direktor bio Toni Milevoj Karijola, a prije toga na kratko su malu rabačku ribarsku flotu, s najviše 16 zaposlenih, vodili Milan Škopac, Vilim Škopac, Karlo Paliska i Mario Gobo Paškval. Tada je bilo više riba nego kupaca, a turistička je tradicija tek počela puštati dublje korijene.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)