LABUDICE DONIJELE SLAVU LABINU

Sportska Labinšćina to ne pamti. Trg u starom Labinu prepun automobila i ljudi. Zastave, limena glazba, razdraganost, veselje... Vatromet! Dvadesetidva su sata prošla, a sve je bilo kao usred bijela dana. Gostionice i restorani otvoreni. Nezaboravan doživljaj. Vratile se labinske "labudice", rukometašice Rudara, ponos rudarskog Labina, ponos Istre, nove prvoligašice. Dočekane su srdačno. Iskreno. Prva je to prvoligaška družina Labinšćine. Ostvarile su ono što nije uspjelo nijednoj sportskoj ekipi Labina. Treći prvoligaš Istre. Kruna je to višegodišnjeg rada, odricanja, bljesak je to jedne izuzetno nadarene generacije djevojaka. Našli su se tamo i oni koji nikada nisu bili ni na jednoj rukometnoj utakmici. Našla se na trgu i nonica sa svojom unučicom i prvi građanin Općine Labin... Stotinjak najvatrenijih i najnestrpljivijih našlo se sinoć na aerodromu u Puli, da im prvi čestitaju, da im prvi stisnu ruku.  Kada su se "labudice" pojavile u zgradi aerodroma zatutnjilo je. Skandiranje, čestitke, buketi cvijeća, zagrljaji, suze radosnice, pljesak... Veselje bez granica. Na rukama navijača našao se trener Mirko Banak. Tu su se našle i rukometašice pulske Arene sa 13 karanfila u rukama. Za svojih 13 drugarica. Trinaest karanfila za trinaest ozarenih djevojaka.
U Labinu slavlje. Pozdravlja ih potpredsjednik Kluba Mario Ilijašić. Pridružuje mu se i predsjednik SIZ-a za fizičku kulturu dr. Lucijan Mohorović. Obraća im se i predsjednik Skupštine općine Labin Anton Dobrić.
Aplauzi i skandiranja nižu se u valovima. Nastavlja se slavlje. Nastupaju i folkloraši RKUD Rudar iz Raše. Pjesma na svakom koraku.
Gradska ura tukla je ponoć, na Trgu maršala Tita nema mira. Kako da i bude kada se obilježava dan koji će zlatnim slovima biti upisan u sportsku povijest Labina. Dan koji se pamti!"
Tim sam riječima 22. lipnja 1977. godine pisao u Glasu Istre, i sam ponesen i zanesen golemim uspjehom malog Labina, kojega uspjesi nisu često pohodili, dan nakon njihova povratka na mjesto odakle je prije četiri godine započeo  njihov vrtoglav uspon i uspjeh, koji će masnim slovima ostati zabilježen i u ženskom rukometu naše zemlje.
Početak je to teksta o najvećem uspjehu labinskog sporta kojega sam kasnije objavio u svojoj knjizi Do socijalizma i natrag, tiskanoj 1991. godine. Što reći nakon toliko minulog vremena, iza kojeg je ostala nekadašnja zajednička država, protekle godine i trener Mirko Banak, koji je ove djevojke doveo do njihovog i našeg najvećeg sportskog uspjeha? Tih 35 godina proteklo je gotovo u hipu, kao da se slavlje na placi zbilo sinoć, još osjećam snagu ondašnje sreće i veselja. I danas sam sretan što sam onda kao novinar Glasa Istre, koji inače nije pratio sport, imao sreću izvještavati o dočeku zlatnih djevojaka u Puli i Labinu.  Događaju koji je pokazao da se i u malom mjestu mogu događati velike stvari, ukoliko se mnogo toga poklopi. I poklopilo se! Pojavila se izuzetna, teško ponovljiva generacija djevojaka, koje su ogromnim srcem, znanjem, radom i ljubavlju, kako svojom tako i onih koji su ih vodili, malom Labinu donijeli prvoligaški rukomet ondašnje države. Iz redova tih "labudica" bilo je državnih reprezentativki i Jugoslavije i kasnije Hrvatske, donijele su one i dvaput titulu omladinskog prvaka Jugoslavije u Labin, i zato s ove vremenske distance, koja će svakim danom biti sve veća, upravo toj generaciji rukometašica pripada zlatna kruna na reprizu koje će Labin, vjerojatno, vrlo dugo čekati. Iz njihova albuma izvučeno je tek nekoliko isječaka iz tih zlatnih dana "labudica" - od karikatura Marija Viškovića kada su krenule na taj put dug četiri godine, djevojske s prvom titulom jugoslavenskog prvaka, atmosferu s dočeka u Labinu, slavlje u Beogradu u društvu s nedavno preminulom legendom jugoslavenskog nogometa Miljanom Miljanićem, naslovnicu Labinske komune i veselje nakon prve prvoligaške pobjede u Rijeci, gdje se igralo do izgradnje sportske dvorane u Labinu. Uz dubok naklon prvim damama labinskog rukometa.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)