PORTA SAN FIOR - ILI ZBOG ČEGA SE NE VRAĆA NJIHOV POVIJESNI IDENTITET?

Želite li posjetite stari Labin nezaobilazna vam je točka Porta San Fior, Vrota svetega Flora ili Vela vrota, kako su ih seljani iz okolice grada odvajkada nazivali., budući da je to najkraći i najljepši ulaz u jezgru srednjovjekovnog gradića. Sagrađena su sredinom 16. stoljeća, stotinjak godina ranije od utvrde Torijon u neposrednoj blizini. Sve dok se prije otprilike tri stoljeća stari grad počeo širiti izvan svojih zidina, nakon čega je nastao i trg Crć ili Borgo, jedan od najljepših u Istri, između gradske lože i zida što se proteže od Torijona nalazila su se pokretna gradska vrata, rivelin. Zatvarala su se svake večeri kako bi se građani zaštitili od neprijatelja i neznanaca. Posjetiteljima je to praktički prvi kontakt s gradom izuzetne srednjovjekovne graditeljske baštine Venecije, koji odmah na startu sipaju komplimente njegovom sačuvanom duhu davno minulih vremena.
Iznad portala nalazi se jedna od pet labinskih kipova Svetog Marka, simbola suvereniteta Serenissime, grb grada Labina te njegova podeštata Francesca Grimanija u vrijeme gradnje gradskih vrata, poznatih i iz legende od junačkoj obrani Labina od napada uskoka na Noć svetog Sebastijana 1599. godine. U zgradi iznad portala nalazila se i vojna kapela svetog Flora, jedno vrijeme i zatvor povezan sa zgradom nekadašnjeg sjedišta podeštata, a danas Općinskog suda. Nekoliko posljednjih desetljeća u njoj je prekrasna galerija akademskog slikara i kipara Josipa Diminića.
Kao što se vrlo plastično vidi na nekim od ovih razglednica nastalih od početka 20. stoljeća do otprilike kraja trećeg desetljeća, desno od gradskih vrata nalazila su se i mala vrata isključivo za pješake. Njih danas više nema, a zazidane su početkom 70-ih godina proteklog stoljeća kada su se sanirale posljedice od štetnog rudarenja ispod zidina drevnog Labina. Kako su u strahu velike oči onda je vjerojatno i bilo razloga za takav sigurnosni potez, ali danas nema valjanih razloga da se ne vrati prijašnje stanje, što posljednji stari autohtoni stanovnici grada godinama traže. Pogotovo što je graditeljska tehnologija od tada mnogo otišla naprijed, pa nema nikakvog opravdanja i dalje se pozivati na ugroženost statike tamošnjih zgrada i samog portala. Novac zato nije prepreka, već samo manjak malo više sluha za uvažavanje osobitosti drevnog grada i navike njegovih  preostalih stanovnika. I njegov identitet, kojega nije narušio samo rudnik, već i nezainteresiranost gradske vlasti za mnogo bolje održavanje srednjovjekovnog  graditeljskog dragulja Serenissime.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)