NEZABORAVNA NAŠA ISTRA

Često mijenjanje granica u Istri utjecalo je na snažne (e)migracijske tokove, od kojih je najpoznatiji veliki egzodus nakon Drugog svjetskog rata, kada je umnogome izmjenjena demografska slika ovog područja. Premda su različite brojke o napuštanju krajeva koju su između dva rata bili unutar granica Italije, od Zadra, otoka, Istre i dijelova Julijske krajine, vrlo često se spominje između 300 i 350 tisuća ljudi. Stanovništvo Istre iseljavalo se u nemalom broju i nakon rata, sve do kraja 60-ih proteklog stoljeća, najčešće iz ekonomskih razloga, u pravilu sve dok su državne granice bile zatvorene, a životni standard vrlo nizak. O egzodusu Talijana, ali ne samo njih, u prvim godinama nakon rata, u Italiji je napisano dosta knjiga, koje svjedoče o tim teškim vremenima.
Iseljavanja je bilo i nakon Prvog svjetskog rata, kada je nakon raspada Austrijsko-Ugarske monarhije Istra Rapalskim ugovorom i formnalno postala sastavni dio Kraljevine Italije. Procjenjuje se da se tada iselilo oko 70 tisuća stanovnika Istre, Hrvata i Slovenaca, mahom intelektualaca, učitelja, ali i dosta radnika i seljaka. Najviše njih otišlo je u novu državju Jugoslaviju, neki su završili na Kosovu, ali najviše njih u Zagrebu, odnosno na Trešnjevci, gdje su bile vrlo snažne kolonije Istrana. Labinjana je među njima bilo vrlo malo, od učitelja je najpoznatiji bio Matko Diminić, otac mnogo poznatijeg Dušana Diminića. Sve je to više manje poznato, ali se jedva spominje da se dosta Labinjana nekoliko godina nakon rata iselilo u Francusku, Belgiju i Nizozemsku. Bili su to rudari, koji se se zaposlili u tamošnjim rudnicima nakon što su ugljenokopi u Krapnu, Štrmcu i Vinežu prolazili kroz tešku krizu, dijelom izazvanom i štrajkom rudara, poznatom kao Labinska republika. Nije poznato koliko je rudara i članova njihovih obitelji tada trajno napustilo svoj dom, budući da se time nitko nije sustavno bavio, ali sam upoznao nekoliko njihovih potomaka iz Nizozemske koji se služe i našom cakavicom. Protekle sam godine upoznao i svoj daljnji rod iz obitelji Černjula i Miletića, s kojima nismo imali nikakve kontakte od njihovog emigriranja u Francusku. Doznao sam da ih je bilo mnogo, da su neki kasnije završili u Italiji i Australiji, te da su u tu zemlju otišli u dogovoru s novim talijanskim vlastima, kako bi se zbrinuli tada nezaposleni rudari. Meni dosad nepoznati rod obećao je i slanje raznih dokumenata i fotografija, koji će se, bude li tako, pojaviti i na ovom blogu.
O onim rijetkim Labinjanima koji su ipak tada ilegalno prešli talijansko-jugoslavensku granicu zna se tek toliko da je radnik Ermenegildo Stemberger živio na Trešnjevci, da je već 1941. godine otišao u partizane te da je poginuo iste godine na Baniji. U fotomonografiji Nezaboravna naša Istra, objavljenoj 1932 godine u Zagrebu, među znamenitima Istranima u dugoj povijesti Istre spominje se tek Matija Franković Vlacić, kao jedan od najvećih njemačkih umova 16. stoljeća. Uz njega se navodi i Matija Grbić, suvremenik našeg Vlačića, također rodom Labinjana. Među onovremenim poznatim Istranima nema ni jednog Labinjana, ali su zato tri poznata Pićanca. Jedan od njih je vrlo poznati Matko Brajša Rašan, drugi je široj javnosti nešto manje poznati doktor prava i sveučilišni profesor Srećko Zuglia, a treći učitelj i pedagog Franjo Baf. Zato je Labinšćina predstavljena s više razglednica Labina i Rapca, koje i objavljujem. Zanimljivo, na karti Istre ucrtan je i tada mali Rabac.
Monografija je posvećena "neprolaznoj uspomeni oca Istre dr. Matka Laginje", a u njoj se vrlo kratko i sažeto opisuje povijest Istre, kulturne ustanove i ličnosti Hrvata i Slovenaca u Istri, ali i novoj domovini, sudbinu njihovih ustanova nakon dolaska Italije u Istru, uz brojne ilustracije razglednicama gradova i narodnih nošnji. Njeni izdavači su bili dr. Ivo Ražem i Mato Pečar, a autori tekstova Matko Rojnić, poslije rata ravnatelj Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, zatim Blaž Zuccon i Ante Rojnić.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)