LABINSKI SUBURBIO ILI PODGRAD

Sve dok nije 1937. godine odlučeno da se u podnožju Labina, drevne Albone, počinje s vađenjem ugljena, taj dio današnjeg Podlabina bilo je "samo" njegovo predgrađe, čiji su se rijetki stanovnici bavili uglavnom poljoprivredom. Pod takvim je nazivom bio i poznat - Suburbio. Ili u prijevodu doslovce - Podgrad.  Najveći vlasnici zemljišta bile su dvije labinske zemljoposjedničke obitelji - Scampicchio i Depangher- Manzini, čija su polja obrađivali mnogobrojni težaci. Njihova ogromna zdanja, kule, torre ili turna kako ih je narod zvao, svjedočila su o njihovom bogatstvu i društvenom ugledu. Početkom 20. stoljeća oni će promijeniti vlasnika, pa će zamak Depangherovih postati dom obitelji Šćira, a neobično lijepo zdanje Scampicchijevih iz 16. stoljeća preći će u ruke obitelji Mohorović, čija je glava obitelji bila Antonio, zvani Tonac. Pod tim će imenima oba posjeda postati poznata do današnjih dana, premda je u međuvremenu mnogo toga promijenjeno. Obje familije došle su iz sela Barbići, rodbinski su povezane, a u grad kao svježa krv iz njegova slavenskog okruženja došle su nakon što se se već "zamogle" dobrim poslovnim nosom, odnosno trgovinom.
Obitelj Šćira, odnosno Schira, kupila je i zemlju od spomenute starogradske obitelji, koja se protezala sve do Katura, koju su tada vrlo intenzivno obrađivali. Zemlju su obrađivali traktorima, a držali su konje i krave. Odmah poslije rata na nacionaliziranom je zemljištu podignuto novo stambeno naselje poznato kao Nove zgrade. Obitelj je držala i prvu benzinsku crpku, koja se nalazila nedaleko od parkirališta Osnovne škole Matija Vlačića, koja je također podignuta na nekad njihovom zemljištu.
Obitelj Mohorović je vrlo brzo razgranala posao, bavivši se ne samo poljoprivredom, već i trgovinom, prije svega mesom. Jedna od tri njihovih mesnica nalazila se u starom Labinu, u kući kupljenoj od poznate obitelji Bartolli, a  radila je sve do prije nekoliko godina, kada ju je novi Grad Labin prenamjenio u trgovinu. Meso su otkupljivali od okolnih seljaka, ali i širom Istre i otoka, gdje su ga i prodavali. U stajama su imali  dvadesetak vrlo plodnih mliječnih krava, a mlijekom su opskrbljivali sve radničke menze i trgovine kraja koji se vrlo brzo razvijao zahvaljujući ugljenu. Na njihovim je njivama uz mehanizaciju na žetvi pšenice radilo podosta težaka, a bavili su se uzgojem i trgovinom voća i povrća. Upravo na njihovom će zemljištu potkraj tridesetih započeti najprije gradnja rudarskog okna Pozzo Littorio, a potom i veći dio novog rudarskog grada. Nakon rata novi će im režim sve nacionalizirati, ali su potomci Tonca  ipak, čak i ponovnom kupnjom dijela zamka, uspjeli ostati u njemu. Gotovo svi su oni raštrkani svijetom, a o poduzetničkom duhu starog Tonca i obitelji Mohorović u njihovom starom kraju danas svjedoči tek njegov  potomak Antonio Mohorović iz Rapca.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)