RAZGLASNA STANICA PODLABIN

Još prije,šezdesetak godina kod nas je radio vrlo rijetka i skupa stvar kojom su se mogle pohvaliti rijetke obitelji. Zbog toga nije neobično što se početkom pedesetih proteklog stoljeća pokrenulo razglasnu stanicu, koja je još za Italije djelovala u Raši i Podlabinu. U Beogradu je nabavljena razglasna stanica snage 750 vata, a ljevkasti zvučnici postavljeni su na cijelom području ondašnjeg Kotara Labin, osim u Labinu i  Podlabinu, gdje su i usred trgova, kao što se vidi na razglednicama, postavljeni viseći zvučnici. Na posebnim su stupovima postavljeni još u Raši, Svetoj Nedelji, Štrmcu, Vinežu i udaljenom Potpićnu. Ukupno 120 razglasnih zvučnika.
 Program se emitirao tri puta dnevno  - ujutro od  7 do 8 sati, zatim od 13,30  do 15 sati i navečer od 18 do 20 sati. Prenosio se program Radio Beograda i Radio Zagreba, osobito nogometne utakmice, ali se pripremao i vlastiti program, uključujući također i prijenos lokalnih utakmica. Pratili su se i politički skupovi, izvještavalo s tržnice i drugih događaja, tako da je Razglasna stanica Podlabin brzo postala omiljena među Labinjanima. Slušalo se sve, vrlo često i Veselu večer u vlastitoj izvedbi, ali najviše emisiju Pjesme po želji, kada su više čekalo tko će kome čestitati rođendan,  nego pjesmu koja će se vrtjeti. O programu je u početku brinuo Tomo Baljak, ali će ubrzo njegovo mjesto preuzeti Leo Smoković, koji je bio novinar, urednik, a nerijetko i spiker.
Kao spiker Labinjanima je ostao u sjećanju i Dalmatinac Luka Lisica, koji je inače obožavao nogomet, a na dosta mutnoj fotografiji se uz tehniku vidi i on osobno. O besprijekornom radu razglasne stanice brinuo se iskusni Toni Files, a pored njega još mladi Alesio Faraguna i Feruccio Bernaz, koji se i danas vrlo rado prisjeća tih dana te još neki drugi. On me je podsjetio i na viseće zvučnike koje će oštro oko zamijetiti na ovim fotografijama s kraja pedesetih 20. stoljeća.
Stanica se ugasila negdje u to vrijeme, nakon gotovo jednog desetljeća djelovanja, a kako nam je rekao Bernaz, sva je oprema otišla u tek otvorenu Radio stanicu Pula, gdje će, do svoje prerane smrti direktor i urednik biti i Leo Smoković, koristeći pritom svoja labinska iskustva.
 Početkom šezdesetih radio uređaj će biti sve dostupniji, a uskoro će se pojaviti i prvi crno-bijeli televizori.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)