DUBROVA NEKAD I DANAS

Pri spomenu Dubrove danas se iz prve pomisli na Labinske konti ili Međunarodni kiparski simpozij i njegov Park skulptura, a tek rijetki će se prisjetiti tamošnjeg ljetnikovca. Ili bolje rečeno njegovih ostataka. A da nije bilo tih ostataka i direktora Ugostiteljskog poduzeća Central Lucijana Martinčića, koji je još potkraj šezdesetih proteklog stoljeća tražio partnere za obnovu lijepog kaštela, teško je da bi se danas govorilo o ovom znamenitom susretu kipara iz cijelog svijeta. 

On je svoje partnere našao u ondašnjem predsjedniku Općinske organizacije SSRN Josipu Faraguni, kiparu Josipu Diminiću, povjesničarki umjetnosti Vandi Ekl iz Opatije. Oni su najzaslužniji za pokretanje znamenitog susreta kipara početkom sedamdesetih, dok s obnovom ljetnikovca nije bilo sreće. Bilo je tu sedamdesetih, iz kojeg su doba i ove dvije razglednice, dosta fešti, turista i zabava, ali obnova ljetnikovca tada nije započela. Promijenilo se i više vlasnika nakon što se promijenila i država, konoba je dobila novi izgled, spašena su lijepa kamena vrata koja vode prema Parku skulptura, ali ljetnikovac Dubrova i sada je daleko od obnove kao i prije nešto više od četiri desetljeća. Štoviše glavne su zgrade u lošijem stanju nego onda, restoran je zatvoren zbog krize, a malo se i zna o povijesti te stancije.

 O tom nekada uzorno uređenom dvorcu pola sata dobra hoda od Labina još bi se manje znalo da ga potkraj 19. stoljeća nije posjetio  Matko Laginja, istarski narodnjak, preporoditelj, zvan i otac Istre, odvjetnik , a nakon emigracije u novostvorenu Jugoslaviju i hrvatski ban. Svoja sjećanja iznio je u knjizi Istarske pričice objavljenoj 1880. godine, u kojoj Dubrovu naziva Dumbrava, diveći se gospodarstvu ondašnjeg vlasnika plemićkoj obitelji Lazzarini-Battiala.U veliki je kort ušao kroz već spomenuta vrata diveći se odmah lijepom parku u kojem su se šepurili purani i paunovi. Navodi da je lijevo kuća za gospodu, koji u njoj povremeno zalaze, u koju će također ući, zamijetivši da je sve skromno uređeno, bez suvišnih stvari. Tu su i stanovi za upravitelja i služinčad te konobe i staje. Posebno ga veseli vinoteka, s odličnim izborom plemenita vina. U stajama su bile, kako piše Laginja, ogromne švicarske krave, koje daju mnogo mlijeka za razliku od mršavih kravica istarskih seljaka. Obišao je i muzej starog oružja, kojim su gospoda bila posebno ponosna, a ručao je s kolonima, bilo ih je oko 40, za koje su u velikim kotlovima kuhala hrana.

 
Hoće li se ikad, upravo tragom ovog teksta Laginje, ljetnikovac Dubrovi naći u novom, ljepšem ruhu?

Nove fotografije nastale su u svibnju 2021. godine s nemalim osjećajem gorčine, ali i ljutnje zbog čega među labinskim čelnim političarima ima sve manje osjećaja za kulturu, našu povijesti baštinu i identitet, ma koliko se (na riječima) trudili tvrditi suprotno. Oko pola stoljeća ranije, kada je mirisalo na bolje sutra nekadašnjeg ljetnikovca najpoznatije labinske plemićke obitelji, njegovi motivi našli su se i na kartolinama.