PISMO KĆERKE LABINSKOG RUDARA IZ FRANCUSKE

U Italiji fašisti prisiljavaju ljude, radnike da se učlane u njihovu stranku…

Ako se je tome suprotstavilo moglo se je očekivati razne represivne mjere.

Npr. rudare koji su se navečer vraćali kući isprebijalo bi nekoliko osoba. Ponekad im se je na silu ulijevalo ricinusovo ulje u usta i slično. Život je bio težak. Mnogi su radili u poljima za barona koji ih je iskorištavao. U toj atmosferi nesigurnosti mnogo je radnika željelo otići. Nakon prvog svjetskog rata Francuska je rekonstruirala svoje kuće i to pogotovo na sjeveru gdje je sve bio razoreno. Stoga je imala potrebe za strancima. U to su vrijeme mnogi Talijani došli u Francusku s ugovorom za rad u rudnicima. Moj se je otac tako našao u jami 8 u Lensu.

Radničke kuće su sagrađene, tek dovršene ( žbuka je još bila svježa). Unutra se je nalazila jedna mala peć, željezni krevet i kasoni od gize kao namještaj. Kuće su dodjeljene nekolicini radnika.

S obzirom da je moj otac doveo moju majku u studenom 1923.godine imao je poteškoća s njenim smještajem. Inženjer je mislio da je moj otac samac. Kako nije znao francuski, može biti da se nisu razumjeli? Moja majka u dobi od 19 godina i trudna dobija smještaj, ali s obavezom da brine o nekolicini ljudi na pansionu. Morala im je kuhati obroke, čistiti, prati odjeću… Neki su bili na poslu ujutro, ostali poslije podne, neki i noću – rudari su se prali kod kuće nakon posla. Možete li zamisliti koliko je to bilo posla za odraditi i to bez mašine za pranje rublja. Koliko mi je puta rekla da bi bila otišla makar pješke da je mogla. U to vrijeme nije bilo svih vrsta udruga kao danas.

Posao je bio jako naporan za muške i za ženske. Rudarske su tvrtke iskorištavale nesretan položaj radnika. Kako bi nešto malo više zaradili, neki su mijenjali tvrtke. I moj otac je tako otišao u Courrières ali je tamo ostao samo nekoliko mjeseci i opet se vratio u Lens (29.8.1923.).

Rudare su slikali s pločicom na kojoj je bio njegov broj matrikule ( kao što danas na filmovima vidite da slikaju kriminalce). Strance se nadziralo. Nisu imali nikakvih prava niti su se mogli baviti politikom. Nakon štrajka 1936.godine, u grad stižu žandarmi na konjima. Neke Poljake su vratili u Poljsku. Imigranti nisu dobivali obiteljsku potporu pa su radili i nakon svoje smjene u rudniku. Imali su povrtnjak u kojem su uzgajali povrće. Kompanija bi im dala na posudbu komad zemlje kojeg su zvali „ pločica zemlje“. Moj je otac imao takva dva komada zemlje osim vrta, uzgajao je domaće životinje ( zečeve, kokoši, ovce..) kako bi nahranio djecu. S ovcama smo imali mlijeka i vune koju je moja baka prela a majka je plela. Osim toga, otac je popravljao drugima cipele jer je bio postolar po zanimanju.

1934. godine dobiva francusko državljanstvo a mi, kao brojna obitelj, dobivamo pomoć od grada. Po povratku u školu u listopadu dobivamo bon za kupnju samo jedne pregače, ali se je svota na bonu uvijek uvećavala za polovicu vrijednosti pregače. Osim toga, kao Francuzi sad imamo pravo prijaviti se na državnu burzu (zavod za zapošljavanje) što stranci nisu mogli

U radničkim gradovima Francuzi su bili u manjini. Bilo je puno Poljaka – neki od njih su prije toga bili duže vrijeme u Njemačkoj – bilo je Talijana, Portugalaca, Jugoslavena, Belgijanaca… Djeca su se zajedno igrala iako su ih ponekad tretiralo kao „musavce“ ili „makarone“. U školi se među njima nije pravila razlika. Kad sam bila mala sramila sam se svog prezimena koje nije ličilo francuskim prezimenima ( jedna anegdota - kad su me dvije starije djevojčice u školi pitale kako se zovem nisam se usudila reći a kad sam im napokon rekla njihova je reakcija bila – kakvo lijepo ime!- pa me je to malo utješilo). Ustvari, imali smo svi koristi od kultura raznih zemalja, razmjenjivalo se recepte za jela s Francuzima. Poljaci su nas učili plesati, bili smo pozivani na tradicionalne poljske svadbe…itd….

Na koncu, desila se je integracija zahvaljujući djeci koja su sva polazila istu školu. Naravno, bilo je još uvijek roditelja koji nisu znali čitati niti govoriti francuski.

Moj je otac počeo čitati novine i pitao nas kako se izgovaraju pojedine riječi. Nije bilo večernjih škola a i da je ne bi mogli ići jer su navečer bili jako umorni od cjelodnevnog rada. U stvari, svi ti rudari na sjeveru su doista puno prepatili. Posao im je bio jako težak, uvjeti sigurnosti nisu uopće postojali i to pogotovo tijekom rata, bilo je puno odricanja ( bili su bonovi za gorivo). Nijemci su ponekad naređivali da se radi i nedjeljom. Bili su pothranjeni. Pretrpjeli su bombardiranja, pogotovo 1944.godine. Mnogi su imali imali silikozu, tu strašnu bolest od koje su mladi umirali i nikad ne bi doživjeli umirovljenje.

Mome su ocu priznali 100% invalidnost od 1944 do 1955. Stanje mu se je pogoršavalo iz dana u dan. Nosili su mu boce s kisikom kako bi mogao disati. Gledali smo ga kako pati, bilo je očajno teško za cijelu obitelj gledati kako trpi tu bol.

Na kraju, stranci su poštivali Francuze. Nisu se nametali i nisu se miješali u tuđa posla.Oni su priznavali da se je zahvaljujući Francuskoj njihova situacija uvelike poboljšala.

Ovo vrlo dirljivo pismo napisala je danas 86. godišnja Francuskinja Leonora Miletti-Percan, kćerka čiji su se roditelji neposredno nakon velikog štrajka u ožujku 1921. godine, poznatog kao Labinska republika, kao talijanski državljani iselili u Francusku. Najprije otac, a potom i njegova trudna žena. Leonora je samo jedna od mnogobrojnih potomaka Labinjana koji su u to vrijeme u potrazi za kruhom, radi golog preživljavanja, otišli ne samo na sjever Francuske, već u Belgiju i Nizozemsku. Neke od njih imao sam i prilike ranije upoznati, u nekim slučajevima i njihovo treće koljeno služilo se dobro našom cakavicom.  Od svoje pokojne sam matere čuo da se i neki njen rod iselio u Francusku, ali da nikada nisu kasnije ništa o njima čuli. Od kada sam u mirovini  često boravim u knjižari mog sina Libreti&Rikordi u kojoj se osjećam vrlo dobro, relaksirajuće i gdje imam priliku nerijetko upoznati naše iseljenike i njihove potomke. Svi ti razgovori su više nego ugodni, oni kao da čekaju priliku da kažu da su njihovi roditelji podrijetlom Labinjani. I tako su proteklog ljeta za vrućeg kolovoškog dana u knjižaru došle dvije postarije žene Francuskinje, od kojih je mlađa dosta dobro govorila talijanski. Kako se dosta raspitivala o Labinu, slijedilo je moje, gotovo već refleksno pitanje, dali su njeni roditelji možda naših korijena. Uzvratila je potvrdno, rekavši da su joj nono, nona i mama rođeni u okolici Labina i da su za Italije otišli na sjever Francuske. Kada je spomenula njihova prezimena Černjul, Miletić i Ongaro, malo sam zastao i dometnuo da su sva ta prezimena vezana i uz moju majku. Kupila je je neke stare razglednice i još neke sitnice nakon čega je uslijedio srdačan rastanak. Kada sam već zaboravio na taj susret, misleći da je samo jedan od mnogih sličnih u starogradskoj knjižari, stiglo mi je pismo madamme Nicole, tako se zvala ta gospođa, koja se razmjenom podataka uvjerila da smo zapravo rod., To se ubrzo, uz veliku pomoć moje cije Lucete Černjul, i potvrdilo. Da skratim priču, slanja e-maila na relaciji Labin-Francuska bila su tada gotovo svakodnevna, sve dok nismo koliko-toliko povezali pokidane konce. Uz ostalo, telefonom sam razgovarao s njenom majkom, sestričnom moje majke, koja je gotovo zaboravila sve naše riječi. Upoznala me i sa svojom sestričnom, spomenutom Leonorom, koja se zanimala za moju knjigu labinskih prezimena, u kojoj je potom  mnoga prepoznala i u svojoj francuskoj sredini. Rođena je u Francuskoj, ali dosta dobro govori " po nase", kojim se služilo u njihovoj obitelji, ali i zbog toga što se kasnije udala za jugoslavenskog emigranta Percana iz Raklja, koji već sedam godina počiva na tamošnjem novom groblju. U želji da što više doznam o tim ljudima, s kojima nitko nikad službeno nije kontaktirao, zamolio sam i nju da mi pošalje bilo kakve podatke, što je ona vrlo rado učinila. S obzirom na njen vrlo neposredan i plastičan opis tekst nakon prijevoda objavljujem u integralnom obliku, uz želju i nadu, ali i molbu, da ću i od čitatelja ovog bloga doznati nove pojedinosti o Labinjanima u Francuskoj, ali i Belgiji, odnosno Nizozemskoj. Tekst je napisan prije 12 godina kada je održan susret iseljenih labinskih rudara, na kojem ga je ona pročitala, a potom i prepričala na lokalnoj televiziji. Uvjeren sam da je to biti tek početak otkrivanja novih detalja o njihovom životu, uspostavljanju boljih kontakata i eventualno masovnijeg dolaska njihovih potomaka u zavičaj svojih roditelja. Glavni "krivac" moja zrmona Nicole, s kćerkom i njenom obiteljom već ovog ljeta dolazi u Rabac, a nadam se da će taj broj uskoro biti veći. Raspored obilaska rodbine i rodnik kuća i sela već je dogovoren.
Nakon njenog dolaska u rodni kraj svoje majke i susreta s ovdašnjom rodbinom, od zrmone Nicole, dobio sam još neke dokumente, koji svjedoče o masovnom iseljavanju labinskih rudara i njihovih obitelji na sjever Francuske u tamošnje rudnike. Pored novih dokumenata koji slijede put obitelji Černjul, tada Cergnul, ali i Cergnulli, u novu domovinu, u rukama mi je i spisak nekih drugih labinskih prezimena, koja se danas pronalaze i na grobljima širom ove ogromne zemlje - Miletić Batelić, Jelčić, Gergorić, Burul, Klapčić i Kos. Vjerujem da će takvih dokumenata i životnih priča biti još, a očekujem i informacije ili dokumente svih čitatelja, koji podržavaju istraživanje tog dijela nedavne prošlosti Labina i Labinšćine. 
Uz ove dokumente i fotka Marije Benoit, rođene Černjul, prije gotovo 88 godina u selu Žnjidari na Vetvi, snimljena lanjskog ljeta u društvu lijepe unuke Christine i slatke praunuke Lise. Jedna je to od posljednjih Labinjonki koja je kao dijete s majkom, trbuhom za kruhom, napustila svoje siromašno selo i otišla u daleku Francusku-

  

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)