Prvi direktor škole bio je Josip Zanchi, koji po dekretu Ministarstva prosvjete NR Hrvatske dolazi u rujnu 1945. godine, da bi odmah potom, zajedno s omladinom i uz pomoć rudnika, počeo čistiti i uređivati prostorije tek napuštene kasarne, u kojoj se nalazio i vojni zatvor. Već osmog listopada održana je svečanost u povodu otvaranja prve hrvatske škole u Labinu, a sutradan i redovna nastava. Uz ravnatelja tada je bilo još samo šest učitelja i nastavnika. U tri učionice, jer za više nije bilo namještaja, našlo se 208 učenika, od kojih je samo jedan znao hrvatski književni jezik i to zbog toga što se s ocem izbjeglicom i tada službenikom u Oblasnom NOO za Istru, koje je tada imalo privremeno sjedište u Labinu, vratio u Istru. Bio je to Željko Žmak, čiji je otac bio rodom iz Medulina, kasnije poznat kao novinar, glavni urednik i na kraju većinski vlasnik privatiziranog Glasa Istre!
Nakon godinu dana Zanchi odlazi na novi zadatak uMotovun, a na njegovo direktorsko mjesto nakratko dolazi Marija Modrušan iz Kanfanara. Nju će već početkom siječnja 1947. godine zamijeniti Marko Brako, da bi njega u rujnu, na početku nove školske godine, naslijedio Ignacije Mandić, koji će u narednih 13 godina obilježiti razvoj osnovnog školstva Labina i Labinšćine. Došao je iz Krnice, rodom je bio iz sela Rukavca nedaleko od Kastva, a kao mnogi učitelji nakon zatvaranja hrvatskih škola dolaskom na vlast Mussolinija, i on će emigrirati u Jugoslaviju. Zajedno s njime dolazi i supruga Fanda, koja će u prizemlju škole najprije unaprijediti rad tek otvorenog internata, a potom otvoriti i prvi dječji vrtić u Labinu. Do kraja svog života stanovat će u Rapcu, gdje je i njihov vječni dom.
U to vrijeme nastavni je kadar bio isključivo iz ostalih dijelova zemlje, a tek sredinom pedesetih pred školske će ploče prvi domaći učitelji, a kasnije nastavnici i profesori, što je velikim dijelom zasluga gimnazije, koja e otvara 1954. godine. Uz redovnu nastavu oni su bili zaduženi za mnogobrojne izvanškolske aktivnosti, sletove, recitacije, cvjetne korze i druge priredbe, održavane u povodu dana škole, državnih praznika i sličnih prigoda. Iz tih su prvih godina i ove fotografije, od kojih se dio ljubomorno čuva u obiteljskim albumima, a neke su i kupljene na sajmu starina na Britancu u Zagrebu.
Na svim razglednicama nastavnog vijeća, nastalim 1951, godinu dana kasnije i 1955. godine, konstanta je ravnatelj Ignacije Mandić, a na njihovim poleđinama ispisana su i imena svih nastavnika. među njima je i ime Frane Biočića, koji je cijeli svoj radni vijek u Labinu posvetio školstvu i sportu. Učenici su slikani u dvorištu škole 1948. godine, a učiteljica im je bila Draženka Kokot, onda s djevojačkim prezimenom Tikulin. Na ondašnjem Trgu Borisa Kidriča, učenici su svojim roditeljima i sumještanima priredili dugo pripreman slet.
Od našeg Labinjana Bepi Viškovića Jačona iz Katura, koji više od pola stoljeća živi u Švedskoj, doznali smo neke zanimljive pojedinosti o povijesti ove škole. Kao šestogodišnjak 1940. godine krenuo je u prvi razred osnovne škole koja se nalazila u općinskoj zgradi poznatoj kao Municipio, a ulaz je bio s druge strane, na kojega podsjećaju stepenice. Dvije godine kasnije, izgradnjom školske zgrade u novom rudarskom gradu Pozzo Littorio d'Arsia, treći razred počinje pohađati u današnjoj Osnovnoj školi Ivo Lola Ribar. Nastava se redovno odvijala sve do, kako se sjeća, kraja 1944. godine, kada su saveznici bombardirali neki cilj na potezu između Svete Nedelje i Svetog Martina, kada se snažno stresla i školska zgrada. Od tog dana mati ga više ne pušta u školu, a uskoro će se zbog sve većih ratnih opasnosti nastava prekinuti do kraja rata. U prazne učionice uskoro će se useliti njemački vojnici, a škola će postati - vojarna. Od njega ću također doznati da je njegova majka izgradnjom novog grada hranu počela kupovati u kooperativi na glavnom trgu nedaleko od škole.
(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)
Putem ovog bloga upoznao sam se s Brunom Berton-McNeilly iz Toronta, koja je u svijet otišla 1973. godine kao 23. godišnja djevojka Bruna Turina. Bila je učenik ove škole, a od kolega se sjeća najviše Pere Sprčića. Bavi se i pisanjem, sada piše autobigrafiju, pa su je razveselile neke informacije o njenom zavičaju i Labinu s ovog bloga. Bilo bi još drago ukoliko je netko prepoznaje, odnosno ukoliko neki od njenih vršnjaka u svom albumu ima zajedničku fotografiju prvog razreda, u koji se upisala 1955. godine. U međuvremenu je pronašla dvije zanimljive slike - završnog razreda na kojoj prepoznajem dosta Labinjana te fotografiju na kojoj se nalaze plesačice te škole s učiteljicom. Na njoj spominje Ritu Vučetić te Sonju, Lauru i Dragicu. Vjerojatno će biti još podataka o tom razredu, uz želju da što više novih podataka pomogne našoj Bruni u pisanju autobiografije, u kojoj će naš grad također biti nezaobilazna tema. Tri dana kasnije još jedan mali biser iz tih dana - četvrti ili pet razred snimljen sa svojom razrednicom na dvorištu škole. Hvala Bruni, koja i ovim putem komunicira sa svojim krajem i vršnjacima.
Nema komentara:
Objavi komentar