KAMENOKLESARI IZ PRESIKE

Ako postoji uzrečica da tradicija postoji zato da se ruši onda se ona na Labinšćini vrlo često i uspješno potvrđuje. Kao što kod nas ima malo tragova da je tradicija rudarenja duga gotovo četiri stoljeća te da je zadnji ugljenokop na Labinščćini, a time ujedno i u Hrvatskoj, onaj u Tupljaku, zatvoren tek prije 13 godina, još ima manje kolektivnog pamćenja ili tragova duge kamenoklesarske tradicije u Presici. U tom nekadašnjem selu nadomak Labina, a danas naselju s mnogo novih obiteljskih kuća, rudnici kamena "kove", odnosno njegova obrada, između dva rata, a i ranije prehranjivala su mnoga usta. Kamen iz Presike zbog svoje je čvrstoće, postojanosti i izgleda bio vrlo tražen, a Presikori su bili veoma cijenjeni kamenoklesari. "Kove" su se nalazile u gornjem dijelu Presike, naslonjenom na grad, a jedan od najvećih kamenoloma pripadao je Candidu Verbancu. Kamenoklesarstvom su se bavile i obitelji Valčića, Vidalića i druge, a samo najveće imale su koloture, dok je najčešći alat bio dlijeto i čekić uz snažne mišiće.
Posao je bio neobično težak, ali su se njime prehranjivale u pravilu mnogočlane fameje, a ipak je lakše i manje opasno bilo raditi u kamenolomu nego u rudniku, koji nikad nije bio nikome odveć mio. Najveći kamenolom, a bio je u posjedu Toneta Valčića, imao je i drobilanu sa desetak zaposlenih. Uz njegov dom bila je otvorena i gostionica, jedna od šest koliko ih je u to vrijeme bilo u Presici, koja je cestu prema groblju dobila tek potkraj tridesetih proteklog stoljeća. Ranije je dopirala samo do najvećih kamenoloma.
Ostaci brojnih kamenoloma mogli su se zamijetiti još prije tridesetak godina, a i manje, dok se nije ubrzala gradnja kuća.
Kako su se u to vrijeme kuće zidale uglavnom od kamena posla za kamenoklesare iz Presike nije nedostajalo, a prodavao se u većem dijelu Istre, ali i sve do Venecije. Njime je popločen dobar dio riječke rive, izgrađeno podosta kuća u Opatiji i Lovranu, a o njegovoj čvrstoći i danas svjedoči lijepi zid na labinskom usponu, ali i masivni potporni zid koji opasuje drevni grad na njegovoj istočnoj strani iznad Podvinja.
Posljednji poznati presikorski kamenoklesar iz tog doba bio je Berto Škopac, od kojeg je tradiciju preuzeo njegov sin, akademski kipar Flaviano, ali s modernom radionicom na Dubrovi, nedaleko od Parka skulptura. U Presici se pak kamenoklesarstvom, već blizu dva desetljeća bavi Gvido Juričić, ranije zaposlen u strojarskoj industriji.
Na ovoj rijetkoj fotografiji uz kamenoklesare koji su načas stali da bi pozirali pred fotografom, tek će pažljivije oko zamijetiti dvije žene u narodnim nošnjama, kako budno bdiju nad svojim muževima i sinovima.

    (više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)