VJETAR S KVARNERA FRANCESCE TONETTI

Il Vento del Quarnero, naslov je autobiografskog djela contesse Francesce Tonetti, kćerke znanog "crvenog baruna", kojega je ona posvetila svom ocu, "mojoj velikoj ljubavi", ali i kvarnerskoj buri, toliko snažnoj u Plominu. Premda je živjela i odrasla na relaciji Rim-Venecija, okružena velikim raskošom i bogatstvom, veliki dio knjige posvetila je Plominu i posebno Kršanu, u kojem je provela, kako je napisala. puno lijepih trenutaka. Ostavši rano bez majke, koja je umrla u 28. godini, bila je veoma vezana uz svog oca, bogatog buntovnika i ljevičara, koji je u mladosti otišao u Italiju, ne želeći služiti u austrijskoj vojsci. Mala Francesca je prirasla srcu svog oca, koji je ime jednog od svojih plominskih jedrenjaka da svojoj kćerki, a ona ga je sljedila u svemu, postavši ljevičarka kao i on. Sjedila je i u talijanskom parlamentu kao članica Socijalističke stranke.

Knjiga se naprosto guta, vrlo je zanimljivo pisana, posebice oni dijelovi koji se odnose na nas, Kršan i Plomin. Naše ljude je veoma simpatizirala, naglasivši da su siromašan, ali dostojanstven narod, koji drže do sebe. I dobro zamijetila da se oni prema drugima odnose onako kako i zaslužuju - prema dobronamjernima su vrlo susretljivi, srdačni i otvoreni, a one druge ignoriraju i zaobilaze. Zanimljiva je i njena crtica u kojoj kaže da je jednom nedjeljna misa u kaštelu trajala dva sata, budući da je svećenik najprije održao misu na hrvatskom, a potom talijanskom jeziku. Štivo koji ne bi smjeli zaobići svi oni koje zanima naša nedavna prošlost, o kojoj govore i njene fotografije, dijelom dobivene i od njene tete Marije Sestan te plominskog, a kasnije tršćanskog odvjetnika Marija Gerbina, autora četiri knjige o svom rodnom gradu. Bili su to dani njena djetinjstva u Plominu i Kršanu, dok je na zadnjoj fotografiji mala Francesca sa svojom majkom neposredno prije njene smrti.

Barunica Francesca Tonetti, godinama je svraćala u Kršan, imajući ambicije i da obnovi kaštel. Svojim djelom i simpatijama prema našim ljudima zaslužila je da joj se kršanska vlast na neki način oduži, dok još nije kasno. Zar ne bi bilo lijepo da je proglase počasnom građankom Općine Kršan?

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

PRVI MAJ 1947. U RAŠI

Prvih dana nakon oslobođenja u Raši je živnulo. Nakon kratkih priprema započela je proizvodnja ugljena, a vceć u listopadu 1945. godine u Isarskim uzgljenokopima Raša radi oko 2000 rudara. Uz geslo "Nema obnove bez raškog ugljena" te je godine proizvedeno nešto više od sto tisuća tona ugljena, otprilike kao i zadnje ratne. Kako bi se što više poticala proizvodnja toliko potrebnog ugljena po uzoru na Sovjetski Savez, koji se tada vjerno kopira, organiziraju se razna natjecanja između otkopa pod nazivima Takmičenje slobode, Prvomajsko takmičenje, na koja se odlazi kličući ime Maršala Tita. Odmah do njega je i ime Staljina, tada velikog zaštitnika nove Jugoslavije i snažnog zaloga za konačno pripajanje Istri novoj državi. Ondašnji Glas Istre i drugi mediji potiču odricanja rudara, patriotizam, udarnički znoj, rad trojki, dobrovoljni i "dobrovoljni" rad iz cijele Istre. Superudarnik Anton Bičić, prva je medijska ličnost Raše, kojega u Beogradu za Prvi maj prima osobno Tito. To je, uz Dan Republike, najveći praznik radničke Jugoslavije, koji se nakon mnogo godina prvi put slavi ne samo slobodno, nego i vrlo organizirano. Ove tri fotografije iz albuma pokojnog inženjera Stjepana Mihelića, koji u Rašu dolazi 1945. godine, gdje ostaje četiri ljeta, oslikavaju samo dio ugođaja za prvomajskog blagdana u Raši. Masa rudara okupila se na glavnom trgu, tribina je bila ispred općinske zgrade, govornici su bili, između ostalog Nini Poldrugovac i Stjepan Mihelić, a na velikom mitingu bili su nazočni, da li je moglo drugačije, i čelni rukovodioci Trampuž i Marinović. Iza njih su bili izvješeni portreti Staljina, Lenjina i Tita, kojima se stalno klicalo. Godinu dana kasnije, nakon velikog zaokreta sa Sovjetima samo spomen brkatog vođu SSSR-a vodio je ravno na Goli otok.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

I SNAŠIĆI NA KARTOLINI

I selo Snašići, koje se za Italije zvalo Annunziata, u to je vrijeme imalo svoju razglednicu, za što zasluga najviše pripada Mateu Dobriću Matiću, zvanom Snašići, po kojem će se nazvati nekadašnja Dubrova ili Dobrova. On u ovo selu na putu za Sveti Martin dolazi potkraj 19. stoljeća iz Ravni na labinskoj obali, nakon što se oženio Repenjankom Marijom Kos, koja je tu posjedovala zemljište. Zahvaljujući radišnosti na zemlji, a i trgovačkom umijeću, ta će obitelj vrlo brzo postati jedna od najimućnijih na Labinšćini, čiji će jedan potomak u Labinu 1937. godine, na najljepšem usponu u Istri otvoriti i hotel zvan Roma, u kojem će se nalaziti i ljekarna.
Desno na kartolini bila je trgovina i oštarija Dobrićevih, a  lijevo obiteljska kuća. Između njih je strpljivo pozirao sav rod Snašićevih, a pažljivo će oko zamijetiti i dva osobna automobila, koji su bila potvrda posebnog bogatstva njihovih vlasnika.
Razglednica je tiskana 1929. godine, na njoj se zamjećuju i tek rođene bebe, a ova je kartolina iz rudarskog Krapna u također rudarsku Idriju putovala 1934. godine. Svome bratu poslala ju je sestra Jerica, čija je obitelj došla raditi u rudnik, a u trenutku slanja razglednice njihov je dom bio upravo u Snašićima, s nadom da će se uskoro preseliti negdje drugdje. Vajda bliže rudniku i u vlastiti stan.
U to vrijeme u rudniku je bilo dosta ljudi koji su dolazili iz drugih dijelova Istre, ali i Italije, pa kako sve do izgradnje Raše nije bilo dovoljno stanova, oni su živjeli kao podstanari u labinskim selima. Najčešće na tavanu. Ondašnjim govorom rečeno bili su "na košte", živjeli su vrlo skromno, hraneći se u pravilu kod tih istih obitelji, kojima su "koštari" bili dodatni izvor prihoda za preživljavanje.
Nakon rata gotovo sva imovina obitelji Dobrić je nacionalizirana, desna zgrada je dozidana i pretvorena u društveni dom, gdje su mladi Labinjani sredinom šezdesetih vrlo često odlazili na ples. Oni malo stariji godinama su odlazili u dobru oštariju obitelji Golja, u kojoj se dobro jelo i pilo.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

PROCESIJE U LABINU

Herman Stemberger, dobar poznavatelj prilika u svom Labinu, za svoje će sugrađane napisati da su bili veliki vjernici, ali da im unatoč toga nije bila mrska ni ljubav izvan bračnog kreveta, plod čega su bila i ne baš rijetka vanbračna djeca. Kako su ovo prvo činili javno, a drugo potajice, neka sve ostane samo na pričama, koje su s vremenom i nabujale, dobivši različite interpretacije. Dio katoličkog timbra Labina su bile i procesije koje su se u različita godišnja doba odvijale njegovim ulicama i trgovima. Neke od njih obnovile su se u zadnjih desetak godina, ali nikad u takvom sjaju i masovnosti kao u to vrijeme. Labinjani su posebno štovali Veliku Gospu, ili kako su je po naše zvali, Velo Svetico. Na njen je blagdan 15. kolovoza nakon večernje mise povorka vjernika krenula prema Crkvi Majke Bojže od Zdravlja, noseći na čelu veliki križ.
Veoma zanimljiva je bila procesija na Veliki petak. U sumrak dana povorka se kretala od župne crkve do glavnog trga Crća, na čijem su središtu gorjele baklje, nakon obilaska trga vratili su se u crkvu. Uz veliki križ u procesiji su se nosili i fenjeri, uz vjerovanje da će se vjetar tijekom cijele godine kretati onim pravcem na koji se plamićak u fenjeru "naginjao" te noći.
Najveća i najzanimljivija procesija drevnog Labina održavala se na Tijelovo. Iz župne crkve krenulo se prema Fortici, koja je za Italije nosila ime Garibaldija, gdje je bio oltar s ribarskim mrežama i kašetama riba. Nakon blagoslova ribara, pomoraca i mora povorka je krenula prema oltaru na Trgu svetog Marka, satkanom od procvale brnistre, snopova žita i jasena, simbola plodnosti zemlje. Davši blagoslov zemlji - njivama i vinogradima, svećenik se, hodajući ispred baldahina i okruženom djevojčicama obučenim u bijelo prosipajući latice cvijeća, uputio ispred komunalne cisterne s druge strane Municipija.Tu ih je čekao treći oltar posvećen rudarima, koje je on također blagoslivljao. Krug procesije, uz pratnju limene glazbe i zvonjavu crkvenih zvona  zatvoren je u župnoj crkvi, a povorku je pratilo mnoštvo svečano odjevenih vjernika. Ulicama kuda je povorka prolazila Labinjanke su na prozore izvjesile svoje najljepše stolnjake i palile cvijeće. Dio tog ugođaja prikazuju i ove razglednice.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

LABIN OD BRENTE DO FONTANE

Manjak vode trajno je obilježio Labinšćinu, u kojoj se zbog suša doslovce gladovalo, ili za brentu vode hodalo satima. Od nestašice pitke vode nije bio izuzet ni Labin, samo dok su se kapi kišnice na selu skupljale u barama, odnosno kolima po naše, drevni je grad imao cisterne pod zemljom, neke još iz doba Rimskog carstva, kasnije bunare, ali i sreću da se ispod njegovih istočnih zidina u Podvinju  nalazio i dobro uređeni izvor. Na prvoj razglednici ovoga posta zamjećuje se i jezerce s drvenim mostom, što će prije biti fotomontaža nego stvarno jezero, ali u oba slučaja ilustrira koliko su Labinjani bili ovisni o vodi. Ako su presušile kalanice onda se po vodu odlazilo do tog ili nekog drugog izvora u blizini, za što se koristila brenta. Kako je bilo dosta imućnih Labinjana, a još više sirotinje u okolnim selama, one su za za njih obavljale taj težak posao. S obzirom na više žena u narodnim nošnjama okupljene oko crkve vrlo je vjerojatno da su se one ta tom mjestu "rentirale" za nošenje vode na svojim leđima. Voda se između dva svjetska rata autocisternom jednom tjedno dopremala u Labin iz izvora u Kokotima na rubu Rašer, a brenta vode koštala je 50 centezima.
Zato je bila velika fešta kada je Labin, a i neka okolna mjesta 1937. godine, dobio  pitku vodu, zahvaljujući prije svega izgradnji rudarskog grada Raše. Najprije putem javnih špina, a dosta kasnije i u svojim domovima. Time je konačno završena era siromašnih žena s brentama na leđima koje se prte strmim starogradskim kaletama. Prije javnih špina u Labinu je postojala i javna pumpa, kojom se, ručnim pokretanjem, izvlačila voda iz velike komunalne cisterne, koja se nalazila nedaleko od palače obitelji Lazzarini. Ta crpka je i danas na svom mjestu, poznatom kao lijepi prostor "poli špine", gdje se za ljetnih mjeseci održavaju brojne kulturne i zabavne priredbe. Stari Labinjyni, a njih je danas vrlo malo, traže da se ispravi ta propust, jer, kako kažu, velika je razlika između javne špine i pumpe!
Sjećam se jedne špine u Presici (na fotografiji), a druge u starom gradu, nedaleko od mjesta gdje su se prije stotinjak godina okupljale seljanke, a danas je postavljena skulptura kipara Josipa Diminića. I dok se sada polako aktualiziraju priče na temu da li su one morale biti uklonjene, ili se čak mogu vratiti u grad, kao spomenik nekog vremena, mnogo je žalosnije da dobar dio labinske obale ni danas nema pitke vode. To je nekad bio jedan od glavnih razloga za brže napuštanje tih krajeva, a danas glavni uzrok razvoja turizma i otvaranja novih radnih mjesta u nekada izrazito rudarskom kraju. I kraju stalnog iseljavanja, bez obzira na razne države i režime. I dok se to ne dogodi da mogu podigao bih spomenik ženi s brentom, kao simbola tegobnog života naših majki i nona  na ovim prostorima, koji u svom podzemlju inače ne oskudijeva vodom.

LABINSKI KLINCI SREDINOM TRIDESETIH 20. STOLJEĆA

Svako vrijeme nosi svoje breme - stara je narodna poslovica koja se mnogo puta pokazala točnom. Generacije su ovo labinskih učenika druge polovice tridesetih proteklog stoljeća, kada u starom gradu nije nedostajalo djece. Na njihove školske dane podsjeća fotografija kada su u uniformama balille, podmlatka fašističke stranke, pozirali ispred ulaza u školu koja se, do izgradnje nove zgrade na Rialtu, nalazila na katu općinske zgrade, Municipija. Ulaz je bio s druge strane zgrade, nedaleko od javne cisterne, s koje se i danas pruža lijep pogled na novi dio Labina.  Ozbiljna lica djece od kojih desetak godina, kako uostalom, i priliči ozbiljnom trenutku. Na drugoj su fotografiji, možda ti isti klinci, ali sada u "civilu" i na drugom mjestu, tek otvorenom sportskom igralištu, koje je dobilo ime po fašističkoj organizaciji mladeži Gioventu italiano littorale, ili skraćeno GIL, kako se i danas zove u običnom govoru. Samo što sada na njemu nisu klinci, već automobili. Rastrčani učenici za kratkog su odmora punili pluća za nastavak učenja u zgradi, koja je također najvećim dijelom nestati sredinom šezdesetih. Tada zasigurno nisu ni slutiti da će plamen Drugog svjetskog rata za nekoliko godina zahvatiti i njihove domove, donijeti zlo i nesreće. Mnogi od njih če nakon završetka tog istog rata zajedno sa svojim roditeljima otići u egzil, u prvi mah puniti logore za esule u Trstu i drugim mjestima, da bi tek nekoji kasnije svratili  nakratko u svoj rodni kraj. Ove su ih fotografije zasigurno često podsjećale na drugačije, bezbrižnije, sretnije dane, na prijatelje i grad s kojeg je more izgledalo tako lijepo i blizu.

TROJEZIČNI ČEPIĆ

Prošlost Čepića, mjesta udaljenog dvadesetak kilometara od Labina, umnogome se razlikuje od svog nekadašnjeg općinskog središta. Nalazeći se s one strane venecijansko-austrijske granice, u govoru starih Čepljana bilo je više njemačkih nego romanskih riječi, pa oni i danas kažu za doručak frištik, što dolazi od njemačke riječi Fruestueck. Zato oni nisu marendali, nego su frištikali. Dok u Labin, Rabac, Plomin ili Svetu Nedelju ni za Austrije hrvatska riječ vrlo teško prodire, pogotovo službeno, zbog čega se odbija i odluka Beča o dvojezičnim nazivima ulica u većim istarskim gradovima, jezična tolerancija u Čepiću je bila uobičajena. Na takvu atmosferu ukazuju i razglednice Čepića tiskane u doba Habsburga, koje su sve, bez izuzetaka, trojezične. Bez obzira tko je bio izdavač, iako je njihovo poznavanje hrvatskog bilo dosta slabo. Izuzetak je učitelj Načinović, iz poznate trgovačke čepićke obitelji, čiji se lijep rukopis sa zanimljivim opaskama, zna naći vrlo često na onovremenim razglednicama. Izuzetak nije ni razglednica s nekadašnjim pavlinskim samostanom na rubu jezera, danas poznatim Kloštrom.  Na jednoj od njih je i dama sa suncobranom s djetetom u naručju, ispred hrvatske pučke škole, u kojoj se i danas odvija nastava. Zanimljiva je i panorama Čepića s  dijelom jezera na lijevom rubu razglednice, na kojoj je vrlo vjerojatno i crkva koja je srušena potkraj 19. stoljeća, kada je podignuta sadašnja župna u središtu Čepića, zvanom Purgarija. Nedaleko od nje trgovinu je držao ugledni Fermeglia, rodom iz Roča, čiji obrazovani potomci danas žive u New Yorku, kao uostalom i mnogo Čepljani, odvajkada okrenuti moru, a ne radu u rudnicima.
Dolaskom Talijana nestali su svi tragovi hrvatstva i u Čepiću, razglednice ne samo da nisu bile trojezične, već nisu bile tako lijepe i česte kao nekad. I Čepić više nije Čepić, već se zove Felicija. Nije mi poznato odakle je isčupan ovaj naziv, ali moguće je da bi se odgovor mogao naći i na prvoj razglednici u ovom postu, na kojoj je. najvjerojatnije odrezan naziv na hrvatskom mjestu. Međutim, što je mnogo važnije uz Čepić u zagradi stoji naziv Jelicia, koji bi mogao razriješiti i tu dvojbu.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)