LABIN JAČI OD GORSKIH UDARA

Pod tim sam naslovom početkom devedesetih proteklog stoljeća objavio tekst o teškoj cijeni koju je starogradska četvrt Sveta Katarina platila danak, najblaže rečeno, nepromišljenim rudarenjem ispod njegovih temelja. O najtežim danima drevnog grada sredinom šezdesetih pisao sam u više navrata i na ovom blogu, stoga sada neka više o toj kalvariji govore stare fotografije i razglednice.
Tada nije nestala samo Sveta Katarina, uključujući i istoimenu crkvicu, koja je kasnije srušena da bi na njenom mjestu nikle nove stambeno-poslovne zgrade, već kuće uz gradsku ložu, koja je također bila ugrožena.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

LABIN - SPROVODI NEKAD I SAD

U posljednjih nekoliko godina sprovodi naših najmilijih sve više podsjećaju na ukope u velikim gradovima zapadne civilizacije - u krugu najuže rodbine i eventualno prijatelja. U vrijeme automobila i mobitela sve je manje slobodnog vremena, sve smo češće u vremenskom tjesnacu, žurbi. Još do prije četrdesetak godina, kada Labin nije imao mrtvačnicu, žalosna povorka je polazila od kuće umrlih prema groblju. Danas zvuči gotovo nevjerojatno, ali tako je bilo i kada je primjerice netko umro u Vinežu, a ukop je bio na labinskom groblju. Tada nije bilo ni kolica pa se kovčeg s pokojnikom nosio na rukama sve do groblja, zbog čega se izmjenjivalo nekoliko ekipa koje ga je nosilo. Treba li naglašavati da je najteže bilo na usponu za Labin i da je cijeli rutual trajao i po nekoliko sati, bez obzira na vremenske prilike? I da se pritom kroz glavni trg prema groblju, ondašnjom Ulicom palih boraca nije prolazilo ravno, najkraćim putem, već zaobilazno uz rub trga, kao što se vidi i na drugoj fotografiji prilikom sahrane jednog rudara. Premda onda automobila gotovo i nije bilo, moralo se razmišljati o svakom detalju sprovoda, kao što je primjerice sviranje limene glazbe uz lagani, posmrtni korak, ili ubrzano kretanje povorke kada je glazba utihnula. Zbog toga je postojao i svojevrsni organizator sprovodne povorke koji je budno pratio njeno kretanje i sigurnost, a u to vrijeme jedna od najpoznatijih organizatora bio je odavno pokojni Ljubo Bučić. Tada je bilo pravilo da je glazba svirala samo onima koji su se ukapali bez svećenika, sa zvijezdom na čelu povorke, da bi se ukopom roditelja jednog uglednijeg Labinjana preko noći prekinula takva praksa. Danas glazba nikome više ne svira budući da se s vremenom shvatilo da se može i bez tog skupog luksuza.
Uređenjem mrtvačnice nedaleko od od sportsko-rekreacijskog centra u starom gradu, za Italije poznatog GIL-a, gdje su poslije rata održavane i plesne večeri, prekinut je taj običaj, koji je počeo i gušiti promet, osobito za turističke sezone. Ipak, od mrtvačnice do groblja i dalje se nosilo mrtvoga, ali je put bio mnogo kraći, pa su i automobili čekali kraće, a s vremenom su uvedena i kolica. No i to je ostao jedan drevni običaj - rodbina umrlog je sve oni koji su došli izraziti sućut ponudila vinom, u pravilu iz bukalete, koje je išla u krug. Kada je prije otprilike petnaestak godina na groblju izgrađen komemorativni centar s dvije mrtvačnice ti običaji su nestali iz naših glava kao da nikad nisu ni postojali. Kada se za koji dan uredi i parkiralište uz novi prometni režim ispred labinskog groblja, koje se stalno širi, zaboravit ćemo da smo na tom istom mjestu sve donedavno imali probleme s parkiranjem svojih automobila.  

(Inače, za mene groblja su svojevrsni muzeji na otvorenome, i gdje god imam priliku obilazim ih. Zaa mene su to kratki, ali dobri  povijesni kursevi tih sredina. Uvjerite se i sami obilaskom labinskog mjesnog groblja, koji se širi brže od samog grada, kakve je demografske i etničke promjene doživio u poslsjednjihh sedam desetljeća!

NEGRIJEVA ŠPILJA

I na Labinšćini ima dosta spilja, od kojih je jedna u neposrednoj blizini starog Labina. Nalazi se kojih petnaestak minuta hoda od njegovih zidina, ispod Podvinja, uz stazu koja vodi do Rapca, a kod Principi se spaja s dobro uređenom pješačkom stazom. I u ovim danima velike suše iz njena uska otvora izvire hladna voda, koja ispred spilje čini malo jezerce, odakle voda žubori na svom kratkom putu do mora. Većini Labinjana je nepoznata, s njom sam se upoznao vrlo kasno, a kasnije sam od nekih Labinjana čuo da je to Negrijeva spilja. Ime je navodno dato po Aldu Negriju, prvom ratnom komandantu Labina nakon pada fašističke Italije, koji su u njoj skrivao od neprijatelja. Možda se on zaista u njoj neko vrijeme i skrivao, ali čitajući nešto kasnije tekst poznatog Britanca Richarda Francisa Burtona iz njegove studije Istarsko priobalje, mnogo mi je toga postalo jasnije. Poznato je da je ovaj svestrani diplomata, dok je bio konzul Velike Britanije u Trstu, baveći se i arheologijom, često dolazio i na Labinšćinu. Naklonost prema našem kraju dobio je nakon što se upoznao s Tomasom Lucianijem, koji je također bio zagrižen za arheologiju i prošlost Labina i Istre. Kod nas su ga posebno zanimali kaštelijeri, kojih je zabilježio dvadesetak, od kojih je najpoznatija Kunci u Ripendi. Na spilju podno starog grada uputio ga Luciani, gdje se uputio u ljeto 1878. godine, očekujući da bi se u njoj mogli naći tragovi njena pretpovijesnog nastanjivanja. Premda se govori da se spilja, koju je nazvao Trda stina, prostire do groblja, Burton je utvrdio da je duga svega 25 metara, a široka od pet to sedam metara. Nije našao nikakve tragove ljudskog života, već je samo ustanovio "da ju je jedan član obitelji Negri pretvorio u hladnjaču, tako što je popločao tlo, a na ulaz smjestio veliki poklopac, odnosno suhozid." Dakle, to je tajna njena naziva, budući da se ona nalazila na njihovom posjedu i da su je oni koristili na spomenuti način. Burton i nije bio odveć razočaran ovakvim ishodom, naglašavajući da ovdašnje vlažne spilje nisu bile pogodne za život, zbog čega je Labinšćina i imala toliko kasteljera, u kojima su obitavali njeni prvi stanovnici.

Na donjoj fotografiji je snimak spilje na razglednici poslanoj 1928. godine, s opaskom da je na njoj Ernesto koji istražuje fosile na njenom ulazu. Šteta da se spominje i njegovo prezime, ali vrlo je moguće da se radi o Ernestu Nacinovichu Frisoliniju, rodom iz Svete Nedelje, koji je između dva rata bio i labinski podestat. Bez obzira o kome se radi snimak je šminkerski jer teško je očekivati da će netko ući u spilju u bijelom odijelu i s gospodskom palicom u ruci. Ipak, i taj bi detalj bio dovoljan da se na Labinšćini aktualizira istraživanje ove i ostalih špilja, od kojih su posebno zanimljive one iznad Krapna prema Svetom Bortolu, ali i nedaleko od Bartići. O prvoj je u nedavnoj objavljenoj knjizi Albona-Labin, pisao i Tomaso Luciani, najpoznatiji labinski gradonačelnik 19. stoljeća, koji je svojim Labinjanima, uz više studija i knjiga, ostavio i prometnicu Labin-Rabac te gradsko kazalište. Kao srednjoškolac bio sam zajedno s Jožetom Bogulinom u spilji iznad Krapna i tada je meni djelovala vrlo impresivno i zastrašujuće opasno.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

MATIJA VLAČIĆ ILIRIK - PONOS LABINA, ALI I NJEMAČKE

Znamo li dovoljno o najvećem labinskom umu Matiji Vlačiću Iliriku? Možda i znamo, ali da li nas on nadahnjuje svojim likom i djelom, kako se to zna reći? Procjenite sami. Protestant, teolog, jedan od njihovih ideologa, sljedbenik Martina Luthera nakon njegove smrti, bez kojeg bi luteranizam u Njemačkoj teško opstao. Autor je više od 200 naslova, od borbenih brošura do Magdeburskih centurija ili Kataloga svjedoka istine, podatak koji sam za sebe dovoljno govori, budući da mu onda pri ruci nisu bila nikakva tehnička pomagala, a živio je od 1520. do 1575. godine. Dakle, svega 55 godina. I pritom imao 18 djece, a njegov najstariji sin liječnik i filozof istog imena, opet toliko.

U dalekoj Njemačkoj mislio je i na svoju Istru (Mia patria dulcissima), za svoj rodni grad Albonu će napisati da se u narodnom govoru zove Labin, vjerovao je da njegov protestantizam može ujediniti sve Slavene. Uz to je i prevodio s grčkog i latinskog jezika, bio sveučilišni profesor u više njemačkih gradova. I to nije sve. Zbog istinoljubivosti i ustrajnosti u branjenju vlastitog stava i uvjerenja, prkošenju svim onima koji su se okomili na njega i njegovu odlučnost da obrani izvornu vjeru od institucije zvane Crkva i Pape, cijelog svog života je bio proganjan iz jednog u drugi grad ondašnje Njemačke.

I nikada nije klonuo, odstupio ni za milimetar od svojih stavova. Da je bio drugačiji, potkupljiv i prevrtljiv, vjerojatno bi izbjegao svoju sudbinu i smrt u utočištu samostana u Frankfurtu, ali danas bi bio potpuno zaboravljen i nepoznat. I u tome je njegova veličina, uzor za kojim moramo i danas makar malo stremiti. Nije stoga neobično što ga Nijemci cijene i poštuju više od nas, što su ugodno iznenađeni i radosni kada saznaju da se on rodio u Labinu, ali da je svoj život proveo u Njemačkoj u posebnoj misiji. U zemlji u kojoj se njegovi potomci, potomci labinskog Vlačića, tragom latinizirane verzije tog prezimena, danas prezivaju Flach. S obzirom na njegovu plodnost i na tom planu, to prezime danas u toj zemlji i nije tako rijetko. Zasigurno zanimljiva tema za istraživanja!

O znamenitom Labinjanju, kojega su neki uspoređivali sa Galileom prvi je i najopširnije na ovim prostorima pisao također znameniti Istranin iz Raklja - Mate Malota - Mijo Mirković. Ovaj pjesnik, književnik i profesor ekonomskih znanosti, a u svom Raklju strastveni ribolovac i zaljubljenik u suri istarski kamen, intenzivnije se s Vlačićem i njegovim djelima susreće još kao student u Njemačkoj.

Prvu knjigu o njemu, pod naslovom Flacius, objavljuje mu daleke 1938. godine Jugoslavenska znanstvena akadermija iz Zagreba, da bi drugu knjigu Matija Vlačič Ilirik objavio na čirilici 1957. godine beogradski Nolit. Tri godine kasnije, ni tri godine prije njegove prerane smrti, ista nakladnička kuća iz Zagreba objavljuje njegovo kapitalno i vrlo bogato djelo o našem protestantu. Monografija Matija Vlačić Ilirik ima više od 600 stranica i brojnu dokumentaciju i dosada je najopširnmija knjiga o njemu na našim prostorima. U njoj, uz ostalo, sa simpatijama piše i o Labinu i Labinjanima, ne zaboravlja naglasiti da je njegova nona Fonovićka bila rodom iz Skitače!

I to nije - iste godine svjetlo dana, opet u nakladi Jugoslavenske znanstvene akademije, objavljuje se jedna od ključnih knjiga Matije Vlačića Ilirika Katalog svjedoka istine, uz vrlo opširan predgovor Mije Mirkovića! Više nego dovoljno da se mi Labinjani, makar veliki vremenski odmak, zahvalimo velikom Rakljancu na njegovom neprocjenjivom doprinosu istraživanju kratkog, ali vrlo plodnog životnog puta ovog Labinjana!
I još nešto iste sam godine kao mladi gimnazijalac i član literarne grupe bio na susretu s Mate Balotom održanom u nekadašnjem hotelu Učka u starom Labinu. Još uvijek mi u ušima odzvanja njegov hrapav glas! I danas zadovoljstvo da se u obiteljskoj biblioteci, koju je stvarao i moj sin Zoran, nalaze i sve ovdje prikazane njegove knjige!

 

NEDOVRŠENA PRIČA LAPIDARIJA ISPOD GRADSKE LOŽE LABINA

Gradska loža je od svojih prvih dana bila žila kucavica drevnog Labina, danas uz gradsku kulu Torjon, autentičan svjedok srednjevjekovnog sjaja najvećeg gradića na istočnoj obali Istre. Još prije petnaestak godina dio najposjećenijeg istoimenog labinskog restorana, ispod kojeg je bio gušt ispijati čašu pive u društvu prijatelja. Na čijim su zidovima, kao i danas, kao nijemi svjedoci daleke prošlosti ovog grada, postavljeni kameni reljefi, grbovi, nadgrobne ploče, ispisani na latinici. Ostatak je to tek lapidarija, muzeja kamenih spomenika iz rimskog doba i srednjeg vijeka, s ukupno 63 izložaka, koji je pod gradskom ložom otvoren 9. rujna 1934. godine nakon trogodišnjih priprema. Ne slučajno, jer je upravo na taj dan prije 40 godina u Veneciji preminuo Tomaso Luciani, gradonačelnik Labina, publicist, emigrant iz Austrije u Italiju, iredentist i jedan od najvećih boraca za sjedinjenje Istre s Italijom. Zbog toga je lapidarij bio posvećen njemu, u čiju je čast venecijanski arhitekt, kipar i profesor na Likovnoj akademiji Prospero Battestin, inače rodom iz Labina, izradio skulpturu smještenu u središte lože. On je uz inženjera Di Drusca (Druscovich), glavnog izvođača radova na isušivanju Čepićkog jezera, bio autor cijelog projekta, u čemu im je savjete davao povjesničar Camillo de Franceschi. Obnovu lođe i otvaranje lapidarija financiraoa je labinska općina, čiji je gradonačelnik u to vrijeme bio Antonio Furlani, a nije izostala ni pomoć baruna Giuseppea Lazzarinija-Battiale, početkom tridesetih predsjedavajućeg istarske provincije. Otvaranje muzeja pod ložom bio je vrlo svečano uz nazočnost i istarskog prefekta Oresta Cimeronija.
Tri godine kasnije Lapidarij je dobio brošuru u kojoj je pod rednim brojem i s dosta ilustracija fotografa Ernesta Circovicha, objašnjen tekst i poruka svakog kamenog spomenika. Zahvaljujući njoj pišem i danas ove retke, bez kojih bi bilo nemoguće rekonstruirati muzej, ali i priče iz kamenih poruka. Uz ostalo u njoj se spominje i božica Sentona iz vremena prije dolaska Rimljana na ove prostore 177. godine prije Krista, koja je nedavno ponovno otrgnuta iz zaborava. Za Labinjane je neobično zanimljiva i povijest poznate labinske obitelji Gavilla iz istog razdoblja, a posebnu težinu ima i kameni nadgrobni spomenik iz 245. godine nakon Krista, u kojoj se po prvi put spominje Labin, odnosno Albona. Više je nego zanimljivo da je tada taj izuzetno važan dokument o Labinu otkriven u crkvici svetih Fabijana i Sebastijana u selu Škorkoni nadomak Svete Marine. Više je nego zbunjujuće da je ta crkvica potpuno zaboravljena i pred nestajanjem te da Labin nije dosad ništa učinio da se taj spomenik kulture dostojno obilježi i njime ponosi.
Nakon Drugog svjetskog rata rata skinuti su novopostavljeni kameni reljefi koji su veličali fašizam kao i spomenik Tomasu Lucianiju, čije je groblje u Labinu do danas ostalo netaknuto i neokrrnjeno, ali je ipak većina reljefa ostala pod ložom. Kada se sredinom šezdesetih počeo urušavati stari Labin zbog kopanja ugljena ispod njegovih zidina, demontirana je i loža, koja je ubrzo obnovljena, zajedno s novim restoranom i prenočištem. Ispod nje je ostao tek manji dio kamenih spomenika, jedan je dio premješten na vanjske zidove palače Francovich, gdje je otvorena i Memorijalna zbirka Matije Vlačića Ilirika, a drugi u prizemlje Narodnog muzeja. Među njima i reljef  pronađen nedaleko od Svete Marine na kojem piše: M(arco) Iulio Severo Filippo nobilissimo Cesari, nobilissimo principi iuventutis, res publica Albonessium. 


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

     

MLJEČNJAK - GLAVNO OKUPLJALIŠTE MLADIH LABINA PRIJE POLA STOLJEĆA

Iz današnjeg kuta mladima izgleda navjerojatno, ali prije nepune 52. godine, točno 1. svibnja 1960. godine, uz limenu glazbu, političare i mnogo znatiželjnika, više nego svečano je u prizemlju zgrade u kojoj se danas nalazi poslovnica Istarske kreditne banke i Foto festival, otvoren prvi mliječni restoran. Uz kolače, bezalkoholne napitke i đuboks "Mlječnjak" će vrlo brzo postati popularno okupljalište mladih Labinjana tijekom cijele godine. Za škole usputna stanica učenicima na povratku kući, preko ljeta mjesto na kojem će se čekati na lokalni autobus za Rabac, koji se zaustavljao nakon velikog zavoja kod malog, improviziranog kružnog toka. Ili pak,  noćno sastajalište mladih na terasi zatvorenog lokala koje je trajalo dok stanar iznad Mlječnjaka nije izgubio živce i rastjerao bučnu mladež.
Potkraj pedesetih život iz gornjeg Labina polako se počeo spuštati u njegovo podnožje, gdje je najprije na ledini uz raskrižje putova za Rašu i Rabac izgrađena zgrada s bankom, poštom i stanovima. Nasuprot Pošte postojeća privatna katnica okružena je s dvije stambeno-poslovne zgrade, u kojima su otvorene trgovine. S druge strane Dopolavora, odnosno ugostiteljskog lokala, a današnjeg trgovine FIST-a i prodavaonice kruha, bilo je autobusno stajalište za Pulu, dok se za Rijeku i Zagreb, autobuse čekalo nešto niže s druge strane, gdje je danas OTP banka. Nedaleko od autobusne stanice na otvorenome ubrzo je otvorena montažna slastičarnica. Početkom šezdesetih otvorena je i druga labinska osnovna škola, na mjestu gdje su dotad bili parkirani lokalni autobusi za Rabac. Do izgradnje prave benzinske pumpe na sadašnjem mjestu u otprilike to vrijeme, rijetki automobili su benzin "tankali" na cesti tik uz školu, na koju je godinama kasnije podsjećala naplatna kućica pretvorena u slastičarnu. Nekoliko godina kasnije nasuprot Mlječnjaka Labin dobiva i prvu samoposlugu montažnog tipa, čime će se još više dinamizirati život u nesuđenom, ali stvarnom središtu grada. Uslijedile nove promjene, nestala je samoposluga i Mliječni restoran, koji će jedno vrijeme biti i restoran. Ostat će samo sjećanja na jedno siromašno ali lijepo vrijeme, koje se uvijek veže uz mladost. Uz osjećaj da od dana kada je uz puhački orkestar otvoren moderan kutak za mlade nije prošlo tako brzo više od pola stoljeća. Za generaciju mladih tog vremena kao i da su danas Aliče Vlačić, Renata Mohorović, Franc Logar i Đilda Hrvatin.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

    

ERNESTO SESTAN - TALIJANSKI AKADEMIK LABINSKIH RODITELJA

Ernesto Sestan, profesor povijesti srednjeg vijeka, predavač na sveučilištima u Cagliari i Firenzi, jedan od tvoraca talijanske opće enciklopedije i akademik, još je jedan od priznatih talijanskih znanstvenika o kojemu se u Labinu, rodnom mjestu njegovih roditelja, zna vrlo malo. Rođen je, istina, 1898. godine u Trentu u ondašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji, godinu dana nakon što se njegov otac, državni službeni, u potrazi za poslom, doselio u taj grad blizu današnje austrijske granice. Njegova obitelj koristi svaku priliku da svrati u svoj Labin, koji je malom Ernestu veoma prirastao uz srce nakon mnogih ljetnih godišnjih odmora provedenih na moru. Rodbinski povezan s baronom Tonetti, često je boravio u njihovom ogromnom domu u Plominu, ploveći kao mladić i na skupoj jahti. Odlazio je i u Rovinj, gdje je imao strica Quarantaotto, u ono vrijeme mnogo veći grad od malog Labina, sa svega oko 1200 stanovnika. U Labinu je boravio kod svoje bake po majčinoj strani iz obitelji Calioni, kojima je pripadala zgrada, poznata kasnije kao Naša kuća. U njoj je danas u prizemlju pošta i Turistička zajednica, a na katu političke stranke i udruge. Mnoga sjećanja iz njegove mladosti na te boravke u Istri, a i neka događanja za Drugog svjetskog rata, talijanski je akademik opisao u knjizi pod neobičnim naslovom Sjećanja malog običnog čovjeka (Memorie di un uomo senza qualita). Radi se  o njegovoj autobiografskoj knjizi, cijelom njegovom životnom putu, na kojem nije mogao i nije htio zaobići Labin, gdje je, kako i on primjećuje, prezime Sestan bilo vrlo rijetko, a veže se uz Draguć i središnju Istru. Svoju privrženost Alboni osvjedočio je što je njegov osobni crtež središta tog grada početkom 20. stoljeća, uz njegovu fotografiju u odori austrijskog vojnika nastaloj u Rumunjskoj, jedina ilustracija u knjizi s oko 320 stranica. Kako naslov i sugerira on nije bio samo vrlo skroman čovjek, odnosno vrhunski intelektualac, već i osoba koja je bez viška emocija mogla realno pisati o prilikama u Labinu i Istri i odnosima između Talijana i Slavena, odnosno Hrvata i Slovenaca, bez i najmanjih natruha netrpeljivosti prema njima.
Tragom Sestanove skice centra Labina prenijet ću i ukratko njegovo viđenje onog doba. Kao mladi povjesničar koji zna promatrati zbivanja oko sebe on je opisivanjem tadašnje tri gradske kavane na Crću-Borgu vrlo dobro zamijetio veliko raslojavanje labinskog društva. Na samom trgu sučelice jedno drugoj bile su dvije kavane. U onoj maloj i skromnoj, nakon rata godinama poznatoj kao Molo kafe, okupljali su se radnici, siromašni ljudi i pokoji "contadino slavo", ukoliko je kojom prigodom svraćao poslom u grad. U današnjem Velom kafe, ondašnjoj gradskoj kavani Casino, mogli su ući samo najugledniji, najmoćniji i najbogatiji Labinjani, kojima je to bila i ulaznica u odabrano društvo. Najrađe se okupljalo u plesnoj dvorani ili uživalo u svježim kolačima, koji su svaki dan dopremani iz Opatije, mondenog zimovališta europske kreme na austrijskoj obali. Svoje okupljalište imao je i srednji sloj, uglavnom mali trgovci, obrtnici i državni službenici, koji su na čašicu razgovora odlazili u Vecchio caffe, kavanu koja se nalazila u prizemlju kuće Calioni, današnjoj pošti i poslijeratnoj trgovini, u kojoj je on također boravio za boravka kod svoje none.
Ernesto Sestan je umro u 88. godini u Firenzi, gdje je i okončao svoju profesionalnu karijeru.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)