ponedjeljak, 25. svibnja 2020.

INFORMACIJE - POSLJEDNJI BROJ GLASILA ISTARSKIH UGLJENOKOPA TUPLJAK

"U petak 26. studenog 1999. godine točno u 11 sati i 35 minuta desnom klijetkom izvoznog stroja okna 1 rudari su posljednji put napustili navozište VI hrizonta jame Tupljak prije njenog konačnog potapanja. Do ponedjeljka 29. studenoga voda je ispunila rezervoar i potopila preostale rudarske prostorije - nekadašnju pumparnicu i navozište okna 1. O tome su nas izvjestili Ante Augustinović i Đani Ajkler koji su se u ponedjeljak oko 10 sati ujutro opremljeni sigurnosnim aparatima i benzinskom lampom probno spustili sve do nivoa vode u jami. Prema njihovim riječima potopljena jama izgleda sablasno, zrak je izuzetno težak pa su morali koristiti aparate za disanje..."

Tako posljednje trenutke posljednjeg ugljenokopa u Hrvatskoj, ali i posljednje trenutke gotovo četiri stoljeća rudarenja na Labinšćini, vrlo emotivno opisuje Marino Fonović, novinar i urednik rudničkog glasila Informacije. Spomenuti rudari Augustinović i Ajkler i mimo svoje volje postali su posebno obilježena imena u povijesti poslijeratnog rudarenja u našem kraju, događaja kojega neće moći nikada zaboraviti.

U tekstu Rudari otišli u povijest autor navodi da je rudnik u Tupljaku službeno otvoren 2. ožujka 1983. godine i da je do njegovog zatvaranja iz zemljine utrobe iskopano 1.990.918 tona ugljena, a u cijeloj povijesti rudarenja nešto više od 39 milijuna tona. U članku navodi i niz drugih vrijednih pojedinosti, koji će uskoro biti objavljeni u monografiji Zadnja smjena, uz podatak da je Marino Fonović zadnje mjesece i dana rudnika u Tupljaku ilustrirao s više od 500 izuzetno vrijednh fotografija.

Vrijedni i skromni Marino Fonović u tom glasilu objavljuje i Kronologiju zatvaranja ugljenokopa Tupljak, od kojih navodim tek podatak da je proizvodnja na otkopima prekinuta 177. svibnja, a da su 11 dana kasnije iz jame izvučena dva posljednja vagoneta ugljena. Posljednjeg dana svibnja u separaciji Plomin obrađeno je posljednjih 20 tona ugljena. 

Bio je to ujedno i posljednji broj tog glasila, s nadnevkom od 1. prosinca 1999. godine, koji je počeo izlaziti potkraj 1990. godine zajedno s Raškim rudarom, koji je daleke 194. godine postao jedno od prvih tvorničkih glasila u Jugoslaviji. Informacije su izlazile tjedno na svega nekoliko stranica s osnovnim podacima o proizvodnji i drugim zbivanjima u Istarskim ugljenokopima. Raški rudar prestaje izlaziti nekoliko godina kasnije, a u deset godina izlaženja tiskano je ukupno 413 brojeva na više od 1500 stranica.

U obraćanju čitateljima u ime Službe za informiranje glavni urednik glasila Informacije se svima zahvaljuje na suradnji i pomoći, posebno rudarima s kojima se najčešće susretao i pisao. "Na kraju ne mogu a da ne spomenem misao jednog rudara koji je ovih dana o rudniku rekao: Nebrojeno sam puta izlazeći iz jame rekao dabogda ga sutra zatvorili. A danas mi je žao - jako mi je žao - jer rudnik je ipak dio mog života, tu sam upoznao najbolje prijatelje,tu su ostale najbolje godine moje mladosti..."

Posljednji direktor rudnika bio je Veljko Karabaić iz Rijeke, koji potkraj osamdesetih u Labin dolazi kao stečajni upravitelj Istarskih ugljenokopa Raša. Osim spomenute monografije Marina Fonovića Karabaić je zaslužan i za tiskanje monografije o dugoj povijesti rudarenja na Labinšćini povjesničara Tullia Vorana. To je i 20 godina nakon zatvaranja rudnika sve o rudarskoj baštini, a o rudarskom muzeju ni traga! Ono što sam pisao tada nažalost moram ponoviti i sada - usporedo sa zatvaranjem rudnika s njegovim posljednjim danima lokalna je vlast zajedno s upravom rudnika trebala otvoriti Rudarski muzej kako bi se maksimalno sačuvala oprema i druga rudarska baština. Ako se on jednog dana i otvori kako će izgledati i što će se mladom naraštaju pokazati?


Nema komentara:

Objavi komentar