Iz tog je razdoblja i fotografija koju mi je ovih dana ustupio Renato Martinčić, najstariji istarski aktivni odvjetnik, ponajviše zbog toga što se na njoj nalazio i moj otac Bepi, u društvu s Perom Sršenom, tada članova uprave Rudara. Renato poznaje mnogo lica s ove fotke, budući da je tada živio u Raši, među kojima navodi i ime Antona Hrubeca, učitelja glazbenog odgoja i dirigenta dječjeg tamburaškog zbora, zatim Bianchia, Giulia Škopca, nekada poznatog pjevača, u krilu svog oca, malog Marija Bresca, zvanog Šperanca, budućeg poznatog prvotimca i mnoge druge. Tu je i Lučano Šumberac, jedna od nogometnih legendi Rudara, na početku svoje nogometne priče, a prepoznajem i jednog od braće Privrat.
Na ovoj fotki posebnu pažnju izaziva klinac koji ponosno pozira s rukama na kutiji za prvu pomoć, koji je Renatu dao i ovaj zanimljivi trenutak iz života raških nogometaša. Zove se Dušan Možetić, rodom je iz Crikvenice, a sa svojim ocem Rudijem u Rašu dolazi 1948. godine, koji je bio zubar u rudarskoj ambulanti. Tu će živjeti narednih nekoliko godina, za koje je vrijeme Rudi bio i liječnik NK Rudara.
Taj detalj mi je bio poznat i ubrzo sam istu fotografiju nalazio u svojoj knjizi o Rudaru Četrdeset zelenih proljeća. Ispod nje piše da je snimak nastao 1952. godine ispred svlačionice nakon pobjede Rudara od 7:1 nad ekipom Grobničana iz Čavla.
Nema komentara:
Objavi komentar