petak, 10. srpnja 2020.

EMA DEROSSI-BJELAJAC - PRVA PREDSJEDNICA (SOCIJALISTIČKE) HRVATSKE!

Uz Dušana Diminića i Josipa Hrvatina Ema Derosi-Bjelajac, koja je preminula u Zagrebu 20. lipnja ove godine u 96. godini života, spada u sam vrh ne samo labinskih, već i istarskih političara u poslijeratnoj jugoslavenskoj i hrvatskoj politici. Bila je jedna od najvažnijih i najmoćnijih političarki SR Hrvatske nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine. Rođena je u rudarskom Štrmcu 3. svibnja 1926. godine, a kao djevojka pridružuje se Narodnooslobodilačkoj borbi na Labinšćini. Djeluje uglavnom u Agitpropu, čija su se glasila u završnici rata ilegalno tiskala u njenom zavičaju - u Ripendi i zaseoku Barčica nedaleko od Štrmca, takorekuć pred nosom okrutnog okupatora. Zajedno s istarskom novinarskom legendom Šantom Kranjcem, koji prva novinarska iskustva stječe također u ratu, u zaseoku Veselici-Ripenda uređuje partizanski tisak Hrvatski list, Domaće vijesti i La nostra lotta.

Završetkom rata započinje njena plodna novinarska i politička karijera. Bila je u partijskim komitetima Pule i Rijeke, a ratno novinarsko iskustvo dovodi je najprije na čelo dnevnika La Voce del Popolo, glasila talijanske manjine u Istri i Rijeci. Dolazi potom u Glas Istre, koji tada izlazi u Rijeci, gdje je 1953. godine bila nakratko glavna urednica naslijedivši svog svog učitelja Šanta Kranjca.  Godinu dana ranije, nakon što Glas Istre  nakon jednogodišnje stanke počinje opet izlaziti, ali u Puli i kao tjednik, ona na naslovnoj stranici tog lista objavljuje uvodnik u kojem obrazlaže nužnost i opravdanost njegovog ponovnog izlaženja. Nakon kratkog uređivanja Glasa Istre ona je, kao članica Oblasnog odbora Narodnog fronta, preteče kasnijeg Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN), bila i direktorica izdavačke radne organizacije Otokar Keršovani u Rijeci. Istodobno je u Beogradu završila Višu političku školu Đuro Đaković.

Poslije Rijeke politički je uspon vodi u Zagreb, gdje je 1959. godine diplomirala na Visokoj upravnoj školi, da bi šest godina kasnije magistrirala upravno pravo na Pravnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta. Nakon što je kao asistentica znanstvenu karijeru započela na Višoj upravnoj školi u Zagrebu, na toj će ustanovi od 1968. do 1974. godine predavati nauku o upravi.

Slomom Hrvatskog proljeća 1971. godine, kada s političke scene nestaje legendarni Mika Tripalo,koji je odmah nakon rata živio  u Labinu kao predsjednik omladinske organizacije Istre, i čistki u partijskim redovima  započinje njena vrlo uspješna politička karijera. Zajedno s Milkom Planinc i Savkom Dapčević-Kučar ostat će zabilježena kao jedna od tri najmoćnije i najpoznatije političarke ondašnje Hrvatske. U dva je mandata bila članica CK SKH, a jednom je sjedila i u Izvršnom komitetu tog najvišeg partijskog tijela. Potpredsjednica Sabora bila je u razdoblju od 1978. do 1982. godine, kada ulazi u Predsjedništvo SR Hrvatske, najvaažnije republičko izvršno tijelo. Predsjednica Predsjedništva s jednogodišnjim mandatom postat će 1985. godine, čime će ostati zabilježena kao prva predsjednica Hrvatske! Godinu dana kasnije zamijenit će je Ante Marković, nama poznatiji kao posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije te autor ponuđenog projekta privatizacije društvene imovine u bivšoj državi. Bila je prva žena na tom položaju u socijalističkoj Hrvatskoj i ujedno Istranka s dotad najvećom političkom dužnosti u Hrvatskoj.

U mirovinu odlazi 1986. godine, ostavši zapamćena i kao političarka koje je cijelo vrijeme svog djelovanja bila tijesno povezana sa svojim krajem i Istrom. Bila je, između ostalog, i predsjednica Čakavskog sabora, jedno vrijeme ključne kulturne institucije u Istri, uvijek spremna na pomoć i podršku. Svojem je Labinu pomagala i u prevladavanju vrlo teškog gospodarskog i društvenog stana nakon dugogodišnje krize Istarskih ugljenokopa potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Veliki je bio i njen utjecaj i u nastanku Labinprogresa, poduzeća za supstituciju rudarenja na čelu s Tomažom Dobrićem, čime je učinjen presudan korak ne samo u prevladavanju krize, već i napuštanju dotad veoma dominantne rudarske djelatnosti u tamošnjem gospodarstvu.

Osamostaljivanjem Hrvatske potpuno se povlači u privatni život, bježeći od bilo kakve javne pozornosti, a posljednji pozdrav s njom od strane njenih Labinjana i Istrana, bio je više nego skroman i gotovo nečujan. Bez obzira na to njena se ljubav i mnoga djela prema svom zavičaju nikad neće moći izbrisati.



Nema komentara:

Objavi komentar