NOGOMET U LABINU - POČELO JE 1926.

Bez nogometa najnovija povijest Labina bila bi siromašnija i manje zanimljiva. Prava nogometna lopta u Labinu se pojavljuje 1926. godine, a donosi je sin krapanskog pekara zvanog Pierutti. Iste godine Labinjani na mjestu gdje se danas nalazi spomenik rudarima-borcima igraju svoju prvu utakmicu protiv Koprana, koji pobjeđuju rezultatom 7:1. Nešto kasnije gostuju u Poreču, gdje u njihovoj mreži završava 11 golova. Nisu dali ni jedan. Tri godine kasnije sudjeluju na prvom prvenstvu Istre, na kojem sudjeluju uglavnom klubovi iz Pule i okolice. Učinak im je bio ravan onom kojega zagrebački Dinamo u posljednje dvije godine postiže u Europi, u 12 utakmici isto su toliko puta pognute glave napustili igralište sa 32 primljena gola i svega dva u mreži svojih protivnika. Kasnije se o njima gubi trag, a sredinom tridesetih nogomet se snažno budi u novoizgrađenoj Raši, kada se rasformira US Albona.
Slična je slika i odmah nakon rata - Raša dobiva dvostrukog prvaka Julijske krajine, a skroman nogomet igra se u Labinu, odnosno Podlabinu, koji je tada grad za sebe. Novi rudarski grad dobiva NK Podlabin, kasniji Udarnik, koji je zapravo drugi tim raškog Rudara, a Labin osniva USO Albona. U njemu uglavnom igraju mladići od kojih će većina kasnije optirati za Italiju, a dres im je bio žute boje. Radilo se zapravo o prekrojenoj engleskoj uniformi. U prvih pet kola USO Albona vodi, pobjedili su, između ostalog, i tada vrlo dobar Pazin. Izgleda da prvenstvo tada nije ni dovršeno, a novo se organiziralo tek 1950. godine. Taj se klub vrlo brzo rasformirao, uprava mu je bila na "Patinađu", dok se igralo na Zelenicama. Jedan od prvih njihovih igrača bio je Giullio Cnappi, koji će karijeru 15 godina kasnije završiti u NK Cement. Pored njega igrali su još Sandro Mohorović, Bruno Labignan, Mauro Sfeci, Tullio Laube, Roberto Sopelsa, Luigi Serpi, Eliđo Škopac,  Anton Ružić-Njolo, Giovanni Barletta  rodom iz Sicilije, Bruno de Marchi i drugi.
U Labinu se na inicijativu labinske nogometne legende Bruna Karužića 1951. godine osniva Sportsko društvo Labin s više sekcija, među kojima je najjača bila nogometna. Predsjednik društva, sve do njegova rasformiranja 1955. godine i spajanja s NK Rudarom, bila je druga labinska nogometna legenda Anton Gergorić. Boja društva bila je bijelo-plava, a kako novca nije bilo ni za osnovne stvari članovi su za najnužnije aktivnosti sredstva prikupljali vrlo čestim održavanjem plesnih večeri na Patinađu, odnosno današnjem sportsko-rekreacijskom cenrtu, koje sada najčešće služi kao parkiralište.
 U prvoj godini natjecanja su treći, a naredne su uvjerljivi prvaci. Treće godine natjecanja u Istarskoj ligi suparnik im postaje raški Rudar, koji je dotad  igrao u Hrvatskoj ligi, s kojim se sastaju već u prvom kolu. Umjesto uvjerljivog poraza na koljenima je favorit Rudar s uvjerljivih 4:1. Na proljeće se očekuje lagan revanš, ali Rudar ponovo ostaje bez bodova. Na kraju natjecanja Labin je pri začelju, Rudar pri vrhu, a titula prvaka izmakla mu je upravo zbog poraza od svojih susjeda i najljućih protivnika.
Život Labina nije bio dug, potkraj 1955. godine spaja se s Rudarom, a u braku iz interesa nosi veliki  miraz - novi nogometni stadion. Uz Karužića, trenera i igrača Giorgia Giambastianija, jednog od najvećih nogometaša Labinšćine tog vremena, u SD Labin rađa se i jedan nogometni dragulj. Zvao se Bruno Veselica Brunići, koji je sa 15 godina zaigrao u prvom sastavu Labinjana. Ubrzo će prijeći u Rijeku, gdje je ovaj skroman, ali tehnički veoma potkovan igrač i vrsni strijelac, postao ljubimac navijača s Kantride. Karijeru je završio u ljubljanskoj Olimpiji, a danas živi u Rijeci, uz česta svraćanja u svoj stari Labin, gdje je njegov dom nedaleko od kampanila.
Na najnovijoj fotografiji NK Labina, koja je neobičnim putem preko Novog Sada došla u moju zbirku, nalazi se također ova labinska i riječka nogometna legenda. Pored njega tu su još dva poznata nogometaša Labina - Bruno Karužić i još jedna legenda - Giorgio Giambastiani, Talijan koji preko Pule u labinski nogomet dolazi 1937. godine igrajući za Arsu. Obojica su kasnije bila dugogodišnji rukovodioci i treneri labinskog Rudara. Među nogometašima prepoznajem i Ecija Blaškovića, koji će kasnije igrati za novonastali klub. Mislim da prepoznajem i Foška, koji je cijeli svoj radni vijek kao šofer proveo u Istratransu!
Od rukovodioca - nezaobilaznog Toneta Gergorića, tu je i Josip Mikac, jedan od najuspješnijih direktora raške Prvomajske, nekada poznate tvornice alatnih strojeva.
Fotografija je nastala 27. svibnja 1953. godine na starom igralištu, nakon prijteljske utakmice je jednim pulskim klubom. Zbilo se to na mjestu gdje je kasnije podignut još uvijek nedovršen spomenik rudara-borca, rad prvog poslijeratnog labinskog akademskog slikara Quintina Bassanija. Autor fotografije je studio Miro, prvi poslijeratni u starom Labinu, koji se nalazio u nestaloj ulici, koja danas nosi ime svete Katarine, a nalazio se nedaleko od kuće obitelji Štemberga. Fotografiju je nepoznati pošiljatelj poslao svom prijatelju u Italiju, da bi ona preko Srbije stigle na svoje polazište - Labin!

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)