MATE SANTALEZA SPAŠAVAO BRODOLOMCE S TITANIKA

Listajući neki dan Istarsku Danicu iz 1988. godine pažnju mi je skrenuo članak pod naslovom Jedan iseljenički život vrijedan divljenja. Odmah u prvoj rečenici piše da je 17. ožujka 1987. godine u Astoriji u 96. godini pokopan istaknuti istarski iseljenik Mate Santaleza. I onda slijedi opširna biografija našega zemljaka. Rođen je 1892. godine u siromašnoj obitelji u selu Santalezi nedaleko od Svete Nedelje. Na nagovor svećenika tada 18. godišnji mladić bistra uma 1910. godine počinje kao bolničar ploviti na brodovima kompanije  Ungaro-Croata. Najprije na parobrodu Aquitania, a potom i Carpathia, kada ga dvije godine sudbina odredila da s tim brodom sudjeluje u spašavanju oko 700 brodolomaca s broda Titanic na njegovom prvom putovanju preko Oceana. U rodni se kraj vraća nakon Prvog svjetskog rata kada se 1921. godine ženi s Dinkom Verbanac, koja mu je rodila četvero djece. Vraća se opet u New York gdje radi u hotelima lanca Dupont, za koje je vrijeme stekao mnogo prijatelja i štovatelja. Često se vraća svojoj obitelji u zavičaj, da bi definitivno doma ostao 1939. godine, zapošljavajući se u rudniku i cementari u Koromačnu. Slobodoljubiv, pravdoljubiv, iskreni vjernik barba Mate ne može ostati u režimu u kojem se potiru te vrijednosti i četiri godine nakon završetka druge svjetske kataklizme zajedno s cijelom obitelji odlazi po treći put i zauvijek u Astoriju.
Članak završava zaključkom da je barba Mate bio veoma inteligentan čovjek, koji je u svom dugom životu mnogo toga naučio, uvijek zračio dobrotom, ali i ljudskim dostojanstvom. Za oko mi je zapeo i podatak da je govorio šest jezika i da je neobično volio knjige.
Igrom slučaja tih sam dana putem interneta više puta komunicirao s Luigijem Santalesom iz New Yorka, osobom veoma širokog spektra interesa, obrazovanim, tolerantna duha, intelektualcem, koji obožava knjige i čita ih na nekoliko jezika. Upoznao sam se s njim za jednog njegovog boravka u rodnom kraju uvjerivši se u sve njegove vrijednosti . Od tada me svaki kontakt s njim neobično veseli.
Primakao se Luigi osamdesetoj, zdravlje ga odveć ne služi, ali on je i dalje okrenut knjizi i ostaje vedra, optimistična duha. Upitah ga da li mu je slučajno bio poznat izvjesni Mate Santaleza, o kojem piše Istarska Danica. Taj dragi barba Mate bio je moj otac - odgovorio mi je Louis tonom kojim se na njegovom licu osjetila radost.
 I od njega doznadoh da je njegov otac odlično poznavao hrvatski, talijanski i engleski jezik te da se dobro služio mađarskim i grčkim jezikom. Prve knjige na tim jezicima dobio je u ranom djetinjstvu upravo od oca, koji je u Svetoj Nedelji pohađao po dvije godine pučke škole na hrvatskom i talijanskom jeziku.
Pa kako se ne složiti s onom narodnom da jabuka ne pada daleko od stabla?!

Prije nekoliko dana Luigi mi je poslao pismo u kojem je bilo oproštajno pismo od njegova oca Mateta. Umro je 16. ožujka 1987. godine u New Yorku, a sahranjen je tri dana na groblju u Astoriji, gdje ga je uz suprugu i djecu ispratilo 11 unuka. Vrlo lijep i dirljiv oproštajni govor, koji neobično plastično govori o sudbinama naših ljudi u svijetu, napisao je njegov unuk Richard, sin od Luigija, a pročitao njegov drugi unuk Eduard, sin od brata Riketa. Posljednji govor, odnosno hvalospjev, je na odličnom hrvatskom jeziku preveo Luigi, s kojim najčešće putem interneta kontaktiran na našoj cakavici. Kada me uhvati dobro raspoloženje cijeli ću govor ukucati na ovaj blog.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)