Ponekad je nemoguće, uz svoju volju, pisati o prošlosti, a ne očešati se o sadašnjost. Kada bi se briga o rudarskoj baštini mjerila brojem prigodnih i prigodničarskih skupova upriličenim u spomen na Labinsku Republiku i nekadašnji Dan rudara - 2. ožujka i izrečenim odama u slavu rudara, labinska bi službena politika dobila čistu peticu. Ocijeni li se što je stvarno, materijalno učinjeno za očuvanje identiteta tradicije druge gotovo četiri stoljeća, koja je temeljito oblikovala sudbinu ovog kraja i njenih ljudi, nemoguće je dati prolaznu ucjenu. Štoviše, ako se baci pogled samo četvrt stoljeća unazad na Labinšćini je, poglavito u Labinu, učinjen klasični kulturocid, bez obzira koliko je ta riječ teška i porazna. Kako okarakterizirati sustavno uništavanje kompletne rudarske opreme, koja je još prije osamdesetak godina bila primjer najsuvremenije svjetske tehnologije rudnika ? Kako se pomiriti s činjenicom da se sve to događalo pred najodgovornijim ljudima rudnika, labinskim političarima i strukom, koja se takvoj raboti morala suprotstaviti više nego oštro i javno? Ukoliko se zaista mislilo na podzemni grad, na podzemno povezivanja Labina i Rapca, što je odlična, fantastična zamisao, o tome se moglo i moralo razmišljati još u vrijeme dok su rudnici radili, kao što su učinili u Velenju. Nakon izvlačenja svega iz rudnika, uključujući i tračnica te potapanja rudarskih galerija i horizonata, to je samo iluzija, uspješno prodavanje magle, nudeći pritom stalno nove varijante i ambalažu. Nije li neobično da ni nakon gotovo četvrt stoljeća nakon zatvaranja posljednjeg rudnika ugljena u Hrvatskoj, onog u Tupljaku, Labin nema rudarski muzej, već da se sve svelo na rudarsku zbirku koju je uredio moj pokojni profesor Drago Heim prije gotovo pola stoljeća? I što u njemu izložiti nakon obavljenog kulturocida? Prošlo vrijeme nije tako daleko, još je puno živih svjedoka i pisanih tragova koji su prije zatvaranja rudnika predlagali da se kompletni Pjacala pretvori u rudarski kompleks s nedirnutom opremom, ali je prevladao stav neki "razumnih" i moćnih političara da se od kulture i prošlosti ne može živjeti. Trebaju nam nova radna mjesta, vikalo se tada, i međusobno podijelilo za male novce te iste poslovne prostore. Koliko je otad novih radnih mjesta na Pjacalu otvoreno?
I dok se sve u samo Labinu uništilo i devastiralo što je imalo veze s rudarima, rudarenjem i rudnicima, uključujući i središte Podlabina, nekadašnjeg rudarskog grada Pozzo Littorio, ima na sreću jedna najvećim dijelom nedirnuta oaza rudarske baština. Pogađate to je Raša, s prekrasnim glavnim trgom koje uspješno prkosi vremenu, vraćajući nas uspješno u neka druga vremena. Tu je i rudnik u kojega se, srećom nije ulazilo liftom, već se to činilo na isti način kao kada se ulazi u bilo koji tunel. Pojedinci čine to i sada, nudeći rješenja da se taj rudnik, odnosno njegovi ostaci, zajedno s trgom, može pretvoriti ne samo u prvorazrednu turističku atrakciju, već i u aktivan, živi spomenik zahvalnosti svima onima koji su silazeći u jamu sebi zarađivali tvrdu koru kruha, a svojoj djeci stvarajući budućnost. Zašto toj sagi o kovarima ne pridodati i kovarice, koje nije teško rekonstruirati i mnoge druge aktivnosti koje će vratiti život gradu umirovljenika i mladih bez budućnosti. Mnogo zašto, na koje sadašnja garnitura političara dosad nije uspjela ili mogla dati odgovor. Zbog toga su i njihovi česti verbalni izljevi zahvalnosti rudarima u raznim prigodama, više prilika da pranje vlastite savjesti, nego iskren osjećaj prema zaboravljenim kovarima. Ipak, u međuvremenu sam doznao da se priprema otvaranje ulaza u rudnik, u glavnom planu na prvoj razglednici, te da bi njegova vrata svim znatiželjnicima mogla biti otvorena već početkom srpnja. To se u međuvremenu dogodilo, ali dalje od nekoliko medijski bučno praćenih posjeta rudniku, konkretnih i temeljeto osmišljenih poteza još uvijek nema!
(više u knjigama o Labinštini:
www.mat-flacius.com)
