RAŠA - OD VIA ROMA DO ULICE MATIJE VLAČIĆA ILI

Raša - grad ponos fašističke Italije, graditeljski je i povijesni biser čije vrijeme tek dolazi. Grad je to mnogobrojnih vrijednosti i zanimljivosti vezanih uz rudarsku tradiciju i Italije i Jugoslavije, mjesto sve češćeg obilaska znatiželjnika, ali i poznavatelja povijesti arhitekture i urbanizma.
U godini inauguracije Raše - Arsije, i ne tako daleke 1937. godine njen stanovnik postao je i tada jednoipol godišnji Bepi Kokot, koji u "bijeli grad" dolazi iz obližnjeg sela Cere. Dijete izuzetnog pamćenja, današnja glazbena legenda Labinšćine, koji u mirovinu odlazi kao šofer Grada Labina, prisjeća se mnogih detalja i zgoda iz onog doba. Ovom prilikom nam je tek spomenuo da je živio na dnu Via Roma, u trećem bloku, odnosno lotu, koje će se mnogi Aršijani, više sjećati kao Ulice Petra Drapšina, jugoslavenskog generala koji je sudjelovao u završnim operacijama u oslobađanju zemlje od njemačke vojske. Najmlađa generacija Rašana zna da ta ista ulica, u kojoj se nekada nalazio hotel inženjera, a kasnije nestala tvornica Inda, danas nosi ime znamenitog Istrana Matije Vlačića Ilirika.
Usporedo s tom "vijom" protezala se ulica koja je tada nosila ime talijanskog kralja  Vittorija Emanuela Trećeg.
U vrijeme kada su nastale razglednice obiju ulica, a to je bilo prije inauguracije Raše 4. studenoga 1937. godine, one još nisu bile službeno nazvane, pa se ispod motiva ulice koja je nosila naziv glavnog grada Italije pojavila legenda s tekstom Una via!

                                              

                                            aznaj više: www.mat-flacius.com

JAMA U GOLJIMA, POZNATIJA KAO VINEŠKA FOJBA

I nedavno očitovanje talijanskog parlamenta o fojbama u Istri aktualni je odjek davno završenog rata na ovim prostorima. Još uvijek neapsolvirana tema. Sergio Cella, autor vrlo opsežne monografije Albona, objavljene prije otprilike pola stoljeća, navodi da je u fojbi u Vinežu završilo stotinjak ljudi iz raznih dijelova Istre, odakle su dopremani autobusima smrti (la corriera della morte). Među njima je bilo i dvadeset Talijana Labina i 17 Raše.
Povjesničar Porečko-pulske biskupije u Istarskoj Danici od 1999. godine piše da je najzloglasnija bila jama u Goljima, odnosno Faragunima, poznatija kao kao fojba u Vinežu. Izvlačenjem žrtava iz fojbi u Goljima od 16. do 26. listopada 1943. godine rukovodio je na čelu vatrogasaca Pule maršal Arnaldo Harzarich, inače i iskusan speleolog. Vatrogascima se pridružila i spasilačka ekipa raškog rudnika, a njihov je rad osiguravala grupa od 25 njemačkih vojnika. U dva navrata službenoj se komisiji pridružio i porečko-pulski biskup Raffaele Radossi. Specijalnom dizalicom, koja je dopirala i do dubine od 226 metara iz jame je izvučeno 84 leševa, među kojima su žrtve bile i tri žene te 12 njemačkih vojnika.
Prema službenim podacima poslijeratne vlasti, objavljenim i u knjizi Radnički pokret i NOB na Labinšćini za Drugog svjetskog rata u tom je dijelu Istre u njemačkim, fašističkim i ustaškim logorima, "rastralentima" i mnogim ratištima život izgubilo 1336 Labinjana. U tom su popisu navedene samo žrtve koje su poginule od strane nacifašista, što nije konačni i precizan podatak o demografskom gubitku Labina i okolice u tom razdoblju.
Na zbrajanju samo vlastitih žrtava nije se oslonio Mario Gerbini, tršćanski odvjetnik rodom iz Plomina, koiji je u knjizi Quaderni di Fianona d'Istria nastojao napraviti spisak svih poginulih za rata s područja plominske općine, uključujući i one koji na morskim bespućem poginuli na talijanskim ratnim ili trgovačkim brodovima. Njegova se brojka zaustavila na brojci od 255 žrtava.
Prije desetak bilo je aktualno obilježavanje fojbe u Goljima te davanje počasti svim žrtvama rata na tom mjestu u prvim danima nakon pada Mussolinija.

                                    saznaj više: www.mat-flacius.com

RAŠKA DOLINA POČETKOM DVADESETIH 20. STOLJEĆA

Proteklo je nešto više od 90 godina kada je 23. ožujka 1923. godine iz Barbana prema Kopru, na adresu poštanskog službenika Carla Cosancicha, poslana ova neobično vrijedna kartolina. U početku me malo zbunjivala budući sam mislio da je s barbanske strane učinjen ovaj snimak Raške doline početkom dvadesetih godina minulog stoljeća. Onda mi se film odmotao do kraja shvativši da je fotograf bio na labinskoj strani nedaleko od Vlaške, gdje će se petnaestak godina kasnije izgraditi istoimena termoelektrana. U desnom dijelu razglednice je cesta Labin-Pula nadomak današnjeg mjesta Most Raša, koji u to vrijeme ne postoji. Pažljivo će oko zamijetiti most preko rijeke Raše i bijeli makadamski put koji vodi do Štalija i Trgeta. Mjesto Barban obilježio je pošiljatelj razglednice iz tog mjesta, naglasivši svoj prijatelju da se nalazi na nadmorskoj visini od 130 metara. Gradnja nove makadamske prometnice Labin-Pula započela je 1898. godine, dovršena je deset godina kasnije, kada je svečano otvorena 28. travnja 1908. godine. U isto je vrijeme premošćena i rijeka Raša, a dotle je Labin s Pulom bio povezan preko Pazina i Žminja. Kasnije dovršena prometnica Rijeka-Pula uz istočnu obalu Istre nazvana je Via Liburnia.
Ogromna vodena ploha, danas najvrjedniji dio snimka, dio je Krapanskog jezera, koji se proteže od današnje Raše do neuređenog toka i ušća rijeke Raše. Desetak godina kasnije, usporedo s isušivanjem Čepićkog jezera, ondašnjeg Lago d'Arsa, i melioracijom Raške doline, plitke močvarne površine će se isušiti i pretvoriti u plodna polja(ne obrađuju se, nažalost, posljednjih dvadesetak godina. Opsežnim i skupim radovima rukovodio je grof Giuseppe Lazzarini, prijatelj Ducea Mussolinija, a oni su bili prethodnica izgradnje modernog rudarskog grada Raša 1937. godine.
Razglednica je nastala svega nekoliko godina nakon aneksije Istre od strane Italije, što je vjerojatno bio jedan od glavnih razloga njenog krivog povezivanja s Barbanom. Nepreciznost je brzo uočena, pa je ispod teksta Barbana d'Istria utisnut pečat pravi naziv Valle d'Arsa.

saznaj više: www. mat-flacius.com

KNJIGA UGLJEN - KOREKTNO ŠTIVO O RUDARENJU I RAŠI

Kada sam minule subote na buvljaku na Britancu u Zagrebu na jednom štandu zamijetio skromnu knjigu autora M. Marinovića pod naslovom Ugljen, odmah sam pomislio da tu ima štofa i za moju znatiželju. Ili preciznije rečeno - u njoj se mora pisati o raškim rudnicima i kamenom ugljenu. I nisam se prevario. Uz vrlo malo ideološkog štiha, a objavljena je 1950. godine u nakladi Naučne knjižnice seljačke sloge, u njoj se daje vrlo precizan pregled proizvodnje ugljena u svijetu i kod nas uz nizanje niza podataka o vrlo širokom spektru koristi od njegove prerade. Raški se ugljenokopi navode po modernoj proizvodnji kamenog ugljena, spominje se da je intenzivna proizvodnja započela početkom 19. stoljeća kada Istra dolazi pod okrilje Austrije, a u Krapan najprije Bečko rudokopno društvo, a potom i bankar Rotschild.
U prvim poslijeratnim godinama u novoj socijalističkoj Jugoslaviji u trendu su udarnici, a među njima najveći je brand Alija Sirotanović, a među Labinjanima, kako navodi autor, prednjače udarnici Bičić i Griparić, koji nadmašuju i Sovjeta Stahanova, koji su do raskola između Staljina i Tita u svemu bili uzor našem društvu.
Knjiga je ilustrirana i s nekoliko fotografija, među kojima i snimkom ulaza u raški rudnik te Podlabinom nastalim za fašizma, koje autor navodi kao uzorne kuće za rudare, ne navodeći kada su podignute.

                                                         saznaj više: www.mat-flacius.com

LABIN - POLITIČKA ELITA ISPRED KUĆE VLASTI

Kopajući po svojoj arhivi fotografija i razglednica u rukama mi se našla zanimljiva fotografija s najpoznatijim društveno-političkim radnicima i privrednicima Labinšćini u prvim poslijeratnim godinama. Nepoznatom fotografu pozirali su ispred ulaza u zgradu općine u Labinu, podignute 1900. godine, popularnom Municipiju, na isti način kao što su političari rado činili i za Austrije, a potom i u doba Italije. Također nije mi poznat ni povod njihova okupljanja, ali je znana godina nastanka snimke - 1961. Ipak, poznata lica glavnih labinskih batica i drugih mojih sugrađana u vrijeme kada sam upisao prvi razred gimnazije, zatim limena glazba, partijska zastava i zimski kaputi, daju naslutiti da se radi o obilježavanju Dana Republike ili nekog drugog praznika.

 U fokusu fotografije su tri predsjednika općine, po današnjem političkom vokabularu - gradonačelnici, koji su bili općinski čelnici u tom razdoblju - Anđelo Verbanac, Ivan Zaneto Golja( u mantilu) i Ivan Franković. Odmah do Golje je Nini Poldrugovac, a u prvom redu desno su Josip Mikac, do njega Milevoj Dušić, zatim kasniji općinski predsjednik Bepi Gobo. Prepoznajem i Josipa Verbanca Pasaverija, predsjednika Kotara Pula, poznatog labinsko-pulskog rukovoditelja Ratka Gverina Lazarića, direktora Istarskih ugljenokopa Kulika. U drugom redu je i moj otac Bepi Kagarin, a u mnoštvu se nalazi i Toni Milevoj Karijola, zaposlenik rudnika i strastveni ribič, zatim rudarski inžinjer i upravnik Jame Labin Franc baznik, Vitorio Blašković i drugi. Bilo bi zanimljivo znati tko su klinci koje je privukla limena glazba i svečanost trenutka.
I slijedeće tri fotografije nastale su na istom mjestu - na prve dvije su čelnici Labinšćine prilikom rasformiranja Kotarskog narodnog odbora Labina, a na posljednjoj, snimljenoj 21. svibnja 1963. godine poziraju vijećnici kojima je tog dana istekao četvorogodišnji mandat u vrijeme predsjednika Ivana Frankovića. Uz njega na fotkama iz 1955. godine nalazi se jezgro političkog rukovodstva Labina u prvom desetljeću življenja unutar Jugoslavije -Tomažo Dobrić, Josip Verbanac-Pasaverijo, Oktavio Blečić, Mario Bičić, Milan Škopac, Vitorio Blašković, Marko Licul i drugi. Među njima su i brkati i stameni Ličanin Milan Rukavina Šain te dugogodišnji direktor direktor labinske gimnazije i drugih ovdašnjih srednjih škola Stjepan Matečić Štef.

                                                      saznaj više: www.mat-flacius.com

LANTERNA U RAPCU

Rabački putokaz pomorcima, popularna lanterna, službeno Leuchturm, il faro i svjetionik, nezaobilazan je dio povijesti Rapca i njegove luke. Prema podacima koje sam odbio od Vedrana Trgovčića, sina mog pokojnog kolege iz Glasa Istre Nikole, svjetionik je 1.srpnja 1871. godine dovršila pomorska uprava iz Trsta, Governo Marittima, Lanterna je podignuta na rtu Svete Andrije, koji je ime dobio po istoimenoj crkvi ponad malog zaljeva pred ulazom u Rabac, a sastojala se od metalne konstrukcije ispred male kuće. Mala kula tik do prizemne kule podignuta je sedam godina kasnije, da bi još jedan kat s pripadajućim tornjem kamena zgrada dobila najvjerojatnije oko 1930. godine u vrijeme Italije. Taj će dominantan svjetionik, koji se naslanjao na vilu tršćanske obitelji Fillinich, kojeg će neupućeni poistovjetiti s crkvom, srušen je u noći od 24 na 25. travnja 1945. godine kada ga ruše njemački vojnici u povlačenju iz Istre. Tada je dio posade bio i Giuseppe Bussanich iz Cresa, čiji je djed radio na svjetioniku od 1902. godine. Nije poznato ime prvog svjetioničara u Rapcu, a i putopisac i svjetski putnik Richard Francis Burton u svojim zapisima s Labinšćine spominje zasad najstarijeg svjetioničara Andreja Peternela.
O tom, ali i drugim svjetionicima u Istri, neobično bogate prošlosti, vrlo temeljitu knjigu već desetak godina priprema Vedran Trgovčić. Dotle da tek spomenem da je novi svjetionik ali bez posade obnovljen poslije rata, da je po njemu ime Lanterna dobio poznati hotel u njegovoj neposrednoj blizini, koji će prije desetak godina postati Valamar San Fior. Izgrađen je na mjestu prijašnje vile, a od potpunog zaborava na za vremena podsjećaju i fotografije iz njihova obiteljskog albuma.

GAŠPAR GAŠO LICUL - ZABORAVLJENI UČITELJ IZ ŠUMBERA

Gašpar Licul, poznatiji kao Gašo, rodom iz Šumbera, jedan je od rijetkih narodnjaka iz naših krajeva. Rođen je 22. kolovoza 1878. godine, i već od malih nogu pomaže svojim roditeljima, najčešće čuvajući ovce. Kada je 1890. godine u njegovom Šumberu otvorena hrvatska pučka škola tada 12. godišnji Šumberac sjeda u njene klupe. Gradivo svladava vrlo brzo i na preporuku ondašnjeg učitelja Zidarića, nakon dvije godine nadareni mladić upućuje se najprije u pripravnicu u Kastvu, a nakon toga nastavlja školovanje na Učiteljskoj školi u Kopru.
Učiteljevanje započinje u Draguću, gdje nakon godinu dana odlazi u Lupoglav, odakle 1908. godine završava u Roču, u kojem će ostati do kraja svog kratkog života. O svom narodu brine na više načina, vodi posujilnicu, tamburaški zbor i crkveni pjevački zbor. Godine 1911. dolazi do oštrih sukoba i nesuglasica između istarskih učitelja, kada on postaje predsjednik novog učiteljskog društva Narodna sloga, uređujući istodobno i istoimeno glasilo.
Teški dani za učitelja i oca petero djece započinju nakon Prvog svjetskog rata kada Istra dolazi unutar granica Italije, koja unatoč obećanja uskoro zatvara sve hrvatske škole i ustanove. Shrvan bolešću, koju dobiva još za školovanja u Kopru, Gašo Licul umire na sam Uskrs 1923. godine. Zahvalni mještani Roča podižu mu dvije godine kasnije spomenik, kojega ubrzo ruše fašisti, da bi se obnovio odmah nakon rata. Njegova je obitelj, nakon kratkog življenja u Lovranu, napustila Istru i Kraljevinu Italiju, da bi završila u Zagrebu. U tom gradu njegov sin Ranko Licul, rođen 1917. godine u Roču, diplomirao je na Agronomskom fakultetu, postavši jedan od najpoznatijih stručnjaka za vinogradarstvo i podrumarstvo na ovim prostorima. Odmah nakon rata po zadatku Ministarstva poljoprivrede NRH po zadatku dolazi na Narodno dobro Čepić, a uskoro je aktivan i u Poljoprivrednoj školi u Poreču, davši veliki doprinos afirmaciji tog dijela Istre u proizvodnji kvalitetnih vina.

                                                      saznaj više: www.mat-flacius.com