subota, 2. lipnja 2012.

FOTOGRAFIJE O RAŠKIM RUDARIMA

"Kada sam potkraj svibnja 1945. godine, tek nakon što je završio rat, došao u Rašu, bio sam šokiran zatečenim standardom stanovanja. Sobe prostrane, kupaonica prekrasna, topla i hladna voda. Ispadoše mi oči."
Riječi su to onda 27. godišnjeg rudarskog inženjera Stjepana Mihelića Pište, djeteta Dunava rodom iz Erduta, prilikom intervjua obavljenog prije šest-sedam godina u Glasu Istre, a lani tiskan u knjizi Kratke skice za 101 lice. Sa 88 godina bio je tada najstariji rudarski inženjer našega kraja, osoba s izuzetnim pamćenjem, koja mi je ispričala niz zanimljivosti o onom teškom, ali vrlo dinamičnom i zanimljivom životu. Kasniji upravnik Jame Raše, a nakon odlaska iz našeg kraja, gdje je upoznao i svoju buduću suprugu Mariju Golja, zahvaljujući i iskustvu stečenom u Istarskim ugljenokopima Raša, obavljao je različite odgovorne dužnosti -.od pomoćnika ministra za industriju i rudarstvo Jugoslavije, ministar industrije i energetike Bosne i Hercegovine, direktor rudnika Vareš, do generalnog konzula Jugoslavije u glavnom gradu Bavarske. Godinu-dvije prije razgovora Mihelić, koji je u međuvremenu umro, poklonio mi je nekoliko vrijednih fotografija Raše i raških rudara u 1945. i 1946. godini, koje sada po prvi put objavljujem. Na njima je on u društvu s prvim generalnim direktorom Istarskih ugljenokopima Raša Bogdanom Njegušom, ali i s našim rudarima Griparićem, Bembićem, Kranjcem, Stepančićem i drugima. Uz njegove fotografije objavljujem i neke druge iz svog albuma, koje svjedoče o našim rudarima, koje su dio višestoljetne rudarske tradicije Labinšćine. Na istom ću mjestu objavljivati i druge fotografije o rudarima, o kojima budem u međuvremenu došao, a neobično bi me veselila i vaša podrška, odnosno slanje skenova sličnih fotografija, ukoliko su kojim slučajem u vašim rukama.
U međuvremenu sam pronašao još jednu zanimljivu fotografiju iz albuma Mihelića, na kojoj je on u društvu s igračima Nogometnog kluba Rudar 1946. godine. On je u sredini fotografije, a odmah do njega je Bruno Persi, jedan od najboljih nogometaša Rudara tog vremena, koji je nekoliko godina kasnije emigrirao u Italiju.  Na ovoj najstarijoj fotografiji Rudara je, najvjerojatnije, s harmonikom u ruci, i  Milan Emilio Cvajner, koji je bio istodobno dobar nogometaš i muzičar te veseljak.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)









   

Nema komentara:

Objavi komentar