MILIUOIJ, MILEVOJ,MILLEVOJ, MILLEVOI, MILLEVOYE

Prikupljajući svojedobno građu za knjigu Prezimena i nadmici imao sam sreću da sam mogao ući i u arhivu župnog uredau Plominu. Između ostalog, naišao sam na zanimljiv podatak o Labinjanu zvanom Michel Milliuoij (teritorio d'Albona), koji je 17. srpnja 1662. godine oženio Plominjanku iz obitelji Stepcich.
Ovakav oblik prezimena ide u prilog tvrdnji da je prezime Milevoj nastalo od imena Milivoj, čiji su se preci na Labinšćinu doselili kojih stotinjak godina ranije bježeći pred Turcima.
Kopajući ovih dana po arhivi labinskog župnog ureda opet sam se susreo s mojim prezimenom listajući po Knjigi duša. Vrlo vjerojatno moj praprapranono Zamarija, rođen je početkom 1817. godine, od oca Marca, zvanog Glaubolnica. Prezime mu se pisalo kao i danas - Milevoj.
Dvadesetak godina kasnije to se prezime piše i kao Millevoj, a unuk našeg Zamarije i moj nono Zvone, rođen je 1885. godine kao Ioanes Milevoi, a za Italije službeno Giovanni Millevoi. Inače, prezime Millevoi u starom je Labinu još od 18. stoljeća nosila ugledna labinska obitelj poznatih ljekara, odvjetnika i političara.
Još za Austrije, potkraj 19. stoljeća u seoskim se župama, u skladu s novim pravilima crkve, prezimena pišu u duhu pisma lokalnog stanovništva, a imena su i dalje latinska, pa se u ckvene knjige rođenih i umrlih upisuju prezimena Milevoj, Višković, Kiršić i druga.
Iako sam rođen 1946. godine u Raši u knjizi rođenih moje se prezime pojavljuje kao Millevoj, valjda kao prijelazno razdoblje, ali mi se u svim dokumentima pojavljuje Milevoj.
Onima kojima se ne sviđa ponuđeno porijeklo ovog prezimena, imaju i drugu, mnogo "validniju" varijantu vlastitih korijena - igrom slučaja doznao sam da se jedan poznati francuski pjesnik i akademik imenom Charles Hubert prezivao Millevoye, odnosno fonetski Milevoj. U knjizi njegove poezije, koju mi je nabavio sin Zoran, piše da se naš poeta rodio u Abbevillu 1782. godine kao jedinac Marie Ane Hubert i oca Charlesa Antoina. Njegova biografija je vrlo bogata, a sve varijante njegova porijekla su otvorena. Nije isključena ni mašta.
Možda u tome pomognu  i ponuđeni dokumenti!

   (saznaj više: mat-flacius.com)

REPENJON IVICA ŠERFEZI I NJEGOVA KARIJOLA

Ukoliko dugo niste bili u Ripendi, s mnogim zaseocima najvećem selu Labinšćine, a vjerojatno i Istre, ugodno ćete se iznenaditi mnogobrojnim novim zgradama. I to ne samo u poznatim velim i Malim Kosima. Od kojih su mnoge namijenjene turizmu, pa više ni bazeni ovdje nisu rijetkost, već samo potvrda novog i drugačijem poslovnog duha. Pažnju plijeni i par vila, raskošem dosad neubičajenim u našem krajem.
I dok mi se pogled utapa u novom krajobrazu nove i drugačije Ripende, misli mi se vraćaju kojih četrdesetak godina unatrag, kada se u Ripendi, koja rubnim područjem postaje dio Labina, odvijao neki drugi, životni ritam.
Možda je naznaku nekog novog vjetra dao Ivica Šerfezi, koji potkraj sedamdesetih počinje u Riepndi, nedaleko od spomenika palim borcima, počeo graditi svoj dom za ljetni odmor. U to vrijeme on je bio jedan od najpopularnijih jugoslavenskih zabavnih pjevača, čija se slava, a time i mogućnost zarade, proširila i na Sovjetski savez i druge ondašnje istočno europske komunističke države. Njegov fan i danas se zasigurno sjeća njegovog sladunjavog hita Suze liju plave oči.
Zarađivao je odlično, ali ipak ne toliko da nije bilo potrebe da se i sam uključi u uređenje okoliša, između dva odlaska na kupanje u rabac ili tamošnje teniske terene. S karijolom u rukama zatekao sam ga prilikom jednog od kraćih boravka u Ripendi, kada je pristao na kraći razgovor za tek pokrenuto općinsko glasilo Labinska komuna.
Umro je dosta mlad.

(saznaj više:mat-flacius.com)

LABIN - DVADESET GODINA POSLIJE

Ove tri fotke nepoznatog autora nastale su 1965. godine, točno dvadeset godina po završetku Drugog svjetskog rata.

Na prvoj je ranjeni stari grad u prvom planu kojeg je dio grada zvan Sveta Katarina, koji je tih godina čestito uzdrman gorskim udarima, poznatijim kao škopijo, izazvanim ne baš mudrim rudarenjem ispod njegovih temelja. Pažljivo oko zamjetit će već urušenu zgradu na glavnom trgu, da bi samo nekoliko godina kasnije, temeljitom rušenju odoljela tek jedna kuća.

Istodobno, uz gubljenje prestiža i daha povijesnog grada, u njegovom podnožju buja novi rudarski grad, koji je 22. listopada 1942. godine, na dan marša Mussolinjevih fašista na Rim, svečano kršten i pušten u život kao Pozzo Littorio d'Arsa.

Kature su tada, sugerira nam druga fotografija. tek prostrane livade na rubu grada i u blizini novog nogometnog stadiona, a na drugoj strani, kasnije poznata kao Đekić poljana, veliki breskvik u proljeće je česta meta obijesnih labinskih mladića. 

Nepoznati autor, a tada već postoji i fotosekcija u brojnoj i uspješnoj srednjoj školi, dao si truda i uz dosta umijeća snimio donji Labin okupan u noćnom svijetlu. Danas ništa posebno, ali u to vrijeme Labin tek dobiva neonsku rasvjetu, koja se svečano palila za Dan Republike ili druge državne blagdane. Možda u tom svijetlu ima i malo simbolike, jer upravo 1965. godine, na početku još jedne gospodarske reforme, socijalistička Jugoslavija konačno otvara državne granice, gura svojim građanima pasoš u ruke i - šalje ih u svijet. Da bi njima, a i onima koji ostaju doma, život bio bolji i lakši.

 Uostalom, turisti u Rapcu već su se dobro udomaćili, kao i striptiz u novootvorenim noćnim barovima..

(saznaj više: mat-flacius.com)

PLACA BORGO SREDINOM TRIDESETIH

Ova mala fotografija istrgnuta iz albuma nepoznate labinske obitelji, otkriva mnoge informacije. Nastala je sredinom tridesetih proteklog stoljeća na glavnom labinskom trgu Borgo ili Crć, na što ukazuje nekoliko detalja. Prvo, autubus, koji prometuje na relaciji Albona-Liburnia, što je prvotni, već službeni naziv za budući rudarski grad Rašu, odnosno Arsia. To je pouzdan trag da je ta fotografija nastala najvjerojatnije 1936. godine, kada je i započela gradnje Raše.
U desnom kutu fotografije, tik do gradske lože, nalazi se teretni kamion na čijem sanduku piše "...aquedotto", odnosno vodovod. Bilo je to vrijeme gradnje vodovoda za novi rudarski grad, čiji su krakovi doprli i do Plomina, Svete Nedelje i Labina, koji bretne zamjenjuje slavinama. Uz fontanu Labin je te godine dobio i nekoliko javnih špina, od kojih nažalost ni jedna nije sačuvana.
U prvom planu fotografije je unuka s nonetom i nonon i još jednom gospođom. Tko su oni? Da li je mala curica, koja bi danas imala blizu 90 godina, još uvijek živa? Odgovora nema, ali znatiželja i dalje postoji. Možda tragove valja potražiti u Bologni, gdje se nakon Drugog svjetskog rata našlo dosta labinskih izbjeglica. Bilo bi zanimljivo nešto više doznati o licima s te fotografije, čije dosta uglađeno držanje daje naslutiti njihovo gradsko porijeklo.

(saznaj više: mat-flacius.com)

PIĆAN I ČEPIĆKO POLJE - NADAHNUĆA ZA VILIMA SVEČNJAKA

Akademik, akademski slikar, likovni kritičar, grafički urednik i galerist Vilim Svečnjak svoj je životni put 1906. godine započeo u Zagrebu, gdje ga je i zatvorio 1993. godine. Mali dio njegovog bogatog stvaralačkog života vezan je i uz Rijeku, u kojoj je 1945. godine dočekao završetak rada, i gdje je četiri godine kasnije osnovao Modernu galeriju. Poznat kao pejsažist i nadrealist Svećnjak je za prvih poratnih godina zalazio i u Istru, na što podsjeća i zanimljiva slika Brseča. Za nas je zanimljivija tada nastalih serija razglednica s istarskim motivima, rad Vilima Svećnjaka, među kojima je pejsaž biskupskog Pićna, ali i Čepićkog polja, tada popularne partizanske žitnice.

CRĆ I VRAJŽA KORIJERA

Sve do početka šezdesetih proteklog stoljeća trg u starom gradu, popularni Crć, bio je središte Labina. Svi koji su htjeli biti viđeni ili nekoga vidjeti, svraćali su na mali trg, koji se preko vikenda pretvarao u veliko šetalište, popularno korzo. Tu su bili glavni ugostiteljski lokali, teatrino, sjedište banke, SDK-a, banka, ljekarna. A do tada Rabac baš i nije bio u modi, mladih turista i zgodnih Švabica još nije bilo.
Poseban događaj su bili autobusi, koji su na svom putu za Pulu, odnosno Rijeku, redovito svraćali i na Crću. Bio je to ugodan predah za šofere, ali i putnike, koji su se s radošću krijepili u Velom ili Molen kafe. Osobnih automobila gotovo i nije bilo, pa nikom nije bilo tijesno. Uz njih je rastao promet na šanku, ali i dobro raspoloženje, zbog čega je postojala posebna vibra između vozača i konobara. Zajednički snimci jedni i drugih, uz obilje smijeha, dio su kolektivne memorije starog Labina.
A onda su potkraj pedesetih i početkom šezdesetih počele promjene. Donji dio Labina, onda poznat kao Podlabin, počeo se širiti. Iz Rašđe se u njega preselila uprava Istarskih ugljenokopa, u podnožje grada sišle su banke, počeo je noćni život u tek probuđenom turističkom Rapcu, niz brdo su krenuli i drugi sadržaji. Kako nikad zlo ne dolazi samo negdje u toi vrijeme pod snagom rudarskih gorskih udara počeli su popuštati temelji kuća u gradu, pa su prema Podlabinu krenule i mnogobrojne obitelji. I linijski autobusi, po kojima se naštimavalo vrijeme, sve su se rjeđe uspinjali u drevnu Albonu.
Danas za zimskih mjeseci na glavnom trgu ima više automobila nego ljudi, koji s oprezom prelaze s jedne na drugu stranu trga, koji je već nekoliko desetljeća glavna tranzitna veza Labina sa svojim zaleđem. Preko ljeta česti su prometni čepovi, koje najčešće stvaraju vrajže korijere-cestovni kruzeri, koje dovode vremešne umirovljenike, popularne hokejaše, na brzopotezno razgledavanje drevnog grada. Za kojeg najviše vremena ima za piš-pauzu. Grada kojemu su leđa okrenule i maškare, koje svog pusta prilikom "preuzimanja" vlasti više ne vješaju na pročelju lijepog Municipija, već na kuli u središtu Podlabina. Kuli nekadašnjem simbolu moći Mussolinijeve Italije, gradu koje će ove jeseni obilježiti svoj 72. rođendan!

(više vidi: mat-flacius.com)

  

A.Ca.I. - RAŠKI UGLJEN, TALIJANSKI PONOS

Oko dvije i pol godine prije inauguracije novog rudarskog grada Raše, i lipnju 1935. godine fašistički režim, tada u naponu snage, osniva državnu tvrtku A.Ca.I. (Azienda carboni Italiani), u kojoj su bila udružena dva najveća talijanska rudnika - Carbonia i Arsia, sa sjedištem u Rimu. Na čelu rudarskog diva, koji je trebao jamčiti energetsku sigurnost autarkičnoj industriji, koja je bila već u ratnom žrvnju, našao se Guido Segre, dotad čelni čovjek raških ugljenokopa. Ne slučajno, budući da je istarski proizvođač ugljena bio najveći i tehnološki najnapredniji u Kraljevini Italiji. Rekordna i kasnije nikad dosegnuta proizvodnja ugljena u Raši bila je 1942. godine - tek nešto manje od 1,2 milijuna tona.
Moć i simboli novog poretka (Ordine nuovo), uz izravan ratni poklič Vincere, pršte i iz ova dva plakata nastala na temu snažne državne tvrtke za proizvodnju ugljena. U jednoj verziji grumen crnog ugljena grafički asocira, slučajno ili ne, na mozak i motor svih ambicioznih planova Mussolinijevog režima.
Na poleđini donjeg plakata otisnut je reklamni slogan velike talijanske osiguravajuće kuće Generali, koji kao da poručuje da moćni vole - moćne!