Poseban događaj su bili autobusi, koji su na svom putu za Pulu, odnosno Rijeku, redovito svraćali i na Crću. Bio je to ugodan predah za šofere, ali i putnike, koji su se s radošću krijepili u Velom ili Molen kafe. Osobnih automobila gotovo i nije bilo, pa nikom nije bilo tijesno. Uz njih je rastao promet na šanku, ali i dobro raspoloženje, zbog čega je postojala posebna vibra između vozača i konobara. Zajednički snimci jedni i drugih, uz obilje smijeha, dio su kolektivne memorije starog Labina.
A onda su potkraj pedesetih i početkom šezdesetih počele promjene. Donji dio Labina, onda poznat kao Podlabin, počeo se širiti. Iz Rašđe se u njega preselila uprava Istarskih ugljenokopa, u podnožje grada sišle su banke, počeo je noćni život u tek probuđenom turističkom Rapcu, niz brdo su krenuli i drugi sadržaji. Kako nikad zlo ne dolazi samo negdje u toi vrijeme pod snagom rudarskih gorskih udara počeli su popuštati temelji kuća u gradu, pa su prema Podlabinu krenule i mnogobrojne obitelji. I linijski autobusi, po kojima se naštimavalo vrijeme, sve su se rjeđe uspinjali u drevnu Albonu.
Danas za zimskih mjeseci na glavnom trgu ima više automobila nego ljudi, koji s oprezom prelaze s jedne na drugu stranu trga, koji je već nekoliko desetljeća glavna tranzitna veza Labina sa svojim zaleđem. Preko ljeta česti su prometni čepovi, koje najčešće stvaraju vrajže korijere-cestovni kruzeri, koje dovode vremešne umirovljenike, popularne hokejaše, na brzopotezno razgledavanje drevnog grada. Za kojeg najviše vremena ima za piš-pauzu. Grada kojemu su leđa okrenule i maškare, koje svog pusta prilikom "preuzimanja" vlasti više ne vješaju na pročelju lijepog Municipija, već na kuli u središtu Podlabina. Kuli nekadašnjem simbolu moći Mussolinijeve Italije, gradu koje će ove jeseni obilježiti svoj 72. rođendan!
(više vidi: mat-flacius.com)
Autor je uklonio komentar.
OdgovoriIzbriši