RABAC - HOTELSKO NASELJE GIRANDELLA

Najbrži i najveći turistički preobražaj Rabac doživljava u razdoblju od 1961. do 1971. godine, kada je na čelu tamošnje hotelske kuće bio dvojac Đenio Kršulja-Mario Ilijašić. Autokamp i svi hoteli izgrađeni su u tih deset velikih godina, da bi se oni kasnije uglavnom obnavljali, proširivali, dobivali nove zvjezdice. Viši komfor i više cijene.
U tom razdoblju Rabac se počinje širiti na prostoru sjevernije od svjetionika, izvan od vjetra zaštićene uvale, drage, vale. Na područje kasnije poznato kao Girandella.
Svečano otvaranje cijelog naselja, što je onda bila novina, zbilo se 1967. godine, kada se gotovo udvostručuje broj kreveta u hotelima. Bila je to novina i za Labinjane, koji su se dotad uglavnom kupali na prostoru do lanterne.
Od tada je taj dio Rapca doživio velike promjene, od obnove i proširenja hotela, odnosno nekadašnjih paviljona, do sve atraktivnije šetnice, popularnog Lungomara. Šetnja Girandellom u zimskim mjesecima najbolja je prilika da se u miru i bez žurbe uvjerite u novi šarm starog naselje. Razglednice koje slijede prate mijene tog dijela Rapca od kraja šezdesetih, do početka 21. stoljeća
Unatoč svih obećanja, planova i najava cijelo naselje nije infrastrukturom, prije svega prometnicima bolje povezano s ostalim dijelom Rapca i Labina, gdje uvijek ima prostora za nove hotele.
Zanimljivo je i porijeklo tog naziva, kada se zvučnim naslovima nove hotele što više želi "internacionalizirati" i tako dodatno približiti stranim turistima. Naziv je zapravo iskrivljeni naziv prezimena učitelja Girardellija, čija se kuća nalazili na mjestu kasnijeg spomenika žrtvama terora njemačkih vojnika. Od kuće nema nikakvih tragova osim jednog zida nedaleko od hotela. Taj se učitelj potkraj tridesetih godina preselio u Lanišće na Ćićariji, gdje je tijekom rata, kao poznat fašista, ubijen od partizana.

IZ ALBUMA GIOVANNIA I LUCIE GOBBO IZ LABINA

Giovanni Gobbo Musciarol. Iz starog Labina. Da je živ danas bi imao 84. godine. Bio je uvijek susretljiv, dobro raspoložen i spreman na razgovor. Bio je umirovljen tokar, radio je u Istratransu, a živio u maloj kući sučelise usponu za Rialto. Uvijek je rado pričao o svom djetinjstvu i mladosti u rodnom gradu, od kojih se većina njegovih vršnjaka nakon Drugog svjetskog rata rasula svijetom. Pričao je sa sjetom, a sjećanja su se valjala u valovima, izazivajući različite asocijacije i kod onih koji su se rodili dosta kasnije od njega. U sasvim drugom okruženju. Sjećam se njegovog prepričavanja trenutak kada je doznao da je Italija kapitulirala. Gledao je film u starom kazalištu, popularnom teatrinu, kada je netko tijekom projekcije uzviknuo da je pao Mussolini. Uslijedio je prasak oduševljenja uz uzvik da je rat konačno gotovo. Euforiju publike je tek malo primirio ondašnji gradonačelnik Melciore Corelli izražavanjem bojazni da bi tek sada u Labin mogao doći rat. I za nešto više od mjesec dana na prilazu Labinu u sukobu s nadirajućim njemačkim vojnicima 43 mladih Labinjana položilo je, kako se zna reći, svoj život na oltar slobode.
Pričao mi Giovanni i o svojoj naklonosti prema fotografiji, koju je očito stekao pomagajući starogradskom fotografu Romanu u njegovom studiju, u kojem se naučio razvijati fotografije kao dječarac. Kada je buknuo rat imao je svega 12 godina, nekoliko je godina bio mlađi kada se dovršavala škola i dječji vrtić na obližnjem Rialtu na kojem je danas gradsko parkiralište. Čuo sam i vidio još dosta od simpatičnog Labinjana, što je ostalo zabilježeno na stranicama Glasa Istre, a potom ukoričeno i u dvije knjige.
Večeras sam se prošetao starim gradom mojim uobičajenim pravcem do Fortice i pored krasnog pročelja župne crkve. Kada sam se spuštao stepenicama niz Rialta, odnosno Kalića, put me nanese uz njegov dom, što me u tren "navuklo" da od njegove udovice zatražim da mi privremeno ustupi neke fotografije. Znam da je moj potez bio malo otkačen, ali uvijek susretljiva Lucia, koju svaki spomen na njenog Giovannija izaziva lijepa, ali bolna sjećanja, nije mi mogla uskratiti želju. Obećala je da će prekopati po obiteljskom albumu, ali je odmah posegla za svojim takujinom i u njemu, za prvu ruku našla tri male, ali zanimljive fotografije.
Na prvoj je mali Giovanni na krovu buduće škole na Rialtu, u kojoj sam i ja nakon rata bio prvoškolac. Školarci su se kasnije preselili u Podlabin, a od nekadašnje škole ostao je samo jedan stan, dok se većina zgrade urušila sredinom šezdesetih kao posljedica rudarenja ispod zidina drevnog Labina.    
Na drugoj fotografiji je 10. godišnji učenik u društvu sa svojim prijateljima. Snimljeni su 1941. godine i danas nitko od njih nije živ - reče mi Lucia, koju sam prekinuo u rješavanju križaljke u njenom toplom domu.
Zanimljiva je i treća fotografija, na kojoj je Giovanni(lijevo) na trgu ispred Molega u društvu s njegovim prijateljima iz Autoprometa, kondukterom i šoferom, kojih se dobro sjećam, ali sam im zaboravio imena. Bilo je to potkraj šezdesetih, u vrijeme kada su autobusi stajali na Crću ispred spomenutog bara. U drugom planu je već urušena zgrada, u kojoj je još desetak godina ranije bio foto studio Žike Tasića.
Danas sam odabrao pet novih fotografijama, od kojih su prve tri tematski vezane uz nekadašnji Istratrans, uključujući i posjetu Djeda Mraza djeci zaposlenika tog poduzeća. Na četvrtoj po redu snimak je s druženja članova Zajednice Talijana Labina prije otprilike četrdesetak godina. Posljednja je fotka nastala je na jednoj od ruševina kuća u starom Labinu u otprilike isto vrijeme.

JAZZ SD RUDAR

Odmah nakon rata ispaćenom narodu najviše je trebalo kruha i - igara. Odnosno zabave! Isto i politici, novom narodnom režimu, koji se našao pred more problema, od kojih je bilo malo pravih rješenja. A jedno od rješenja zvao se nogomet, a drugi, ples i muzika. U oba slučaja nešto što su bili nadareni naši Labinjani. Uz ugljen nogometaši Rudara, dvostruki prvaci Julijske krajine, uskoro će postati zaštitni znak ovog dijela Istre. A na ples ih nije trebalo tjerati. Jedan od ondašnjih Labinjana imao je talent i za nogomet i za muziku, a zvao se Emilio Cvajner. S harmonikom je otišao u partizane, nastupao je u Kazališnoj družini Otokar Keršovani. Nakon rata obje njegove ljubavi bile su na cijeni, kao što je on bio cijenjen među djevojkama, koje su uvijek "padale" na nogometaše i glazbenike. Naočit je Milan, dijete slovenskih doseljenika, odmah obukao zeleni dres Rudara, a po zadatku Partije, bio je glavni i u tek osnovanom sastavu NK Rudara nazvan JAZZ Rudar.

Uz njega u tom su sastavu svirali i drugi kasnije poznati glazbenici Labina i Raše - Bepi Knapić, Pino Gergorić, Anton Tonček Hrubec, kasnije voditelj raških tamburaša. Pridružio im se Paul Spivak, doseljenik iz Francuske, izvjesni Hirvat i drugarica Cilk, poznata labinska glazbena pedagoginja rodom iz Slovenije.

Tako je počelo, davne 1946. godine. Uskoro će nastati Kvarner. I tako sve do današnjih dana generacijama će se nizati razne glazbene grupe. Uz spoznaju da se sve manje pleše i međusobno druži. 

Ne kaže se uzalud da svako vrijeme nosi svoje breme! 

TRAGOM OGLASA U STARIM KALENDARIMA FRANINA I JURINA

U listanju starih tiskovina nerijetko su mi oglasi prava poslastica. Pogotovo kada o temi moga zanimanja govore više i bolje od glavnih tekstova. To mi se zbilo i sa starim brojevima kalendara-knjige Franina i Jurina, koji je počeo izlaziti još za Italije u Trstu. Njegovo izlaženje obnovljeno je 1962. godine, najprije u Rijeci, a tek sredinom sedamdesetih u Puli.

U Kalendaru Jurina i Franina 1965. godine, tiskanom u Rijeci, nisam našao ni jedan članak o Labinu, a nije ih bilo odveć ni iz Rijeke. Prema očekivanju bolje sam prošao s posljednjim stranicama, na kojima su oglasi, kojima se tradicionalno pomagalo izlaženje popularnog štiva.

U prvi mah, kao da se i nije puno toga promijenilo - tu su čestitke Općine Labin i Komunalnog poduzeća Prvi maj, koji i danas vole financirati lokalne medije. U oko mi pada i oglasni kvadratić Ugostiteljskog poduzeća Central iz Labina i drugog poslovnog pokojnika Metalca, zanatske radnje za vodoinstalaterske,bravarske radove i održavanje sustava centralnog grijanja.

Od velikih labinskih tvrtki svojih čestitkama oglašavaju se rabački hotelijeri te Autotransportno poduzeće Istratrans. Ovo potonje već sredinom šezdesetih poslije diljem cijele Jugoslavije, o čemu govore njegova predstavništva u Zagrebu, Rijeci i Puli, ali i u Beogradu te Novom Sadu! U znak potpore rabačkom turizmu povezuje se Rabac sa Zagrebom, na kojoj liniji najčešće voze moderni autobus FAP, od milja nazvan "Raketa".+
Pet godina kasnije kalendar se i dalje tiska u Rijeci u nakladi Dometa. Labinskih tema i autora opet nema. I sponzori su mahom iz Rijeke i okolice. Iz Labina općina Labin, Vodovod i Prvi maj, zatim Hotelsko Rabac, Metalac, ali i novi subjekti - Stan, Stolarsko poduzeće Raša i istoimeno Veletrgovačko poduzeće Raša.

Kalendar Jurina i Franina za 1974. godinu konačno se izdaje u Puli u nakladi Glasa Istre. Stoga je i većina članaka iz Istre. O Labinšćini tek mali tekst o nadimcima. Pojavljuje se i ime mladog labinskog pjesnika Daniela Načinovića.
Oglasne žute stranice su po običaju sadržajnije -. nižu se čestitke, Rapca, Jedinstva, trgovačkog poduzeća Labin, građevinske tvrtke Učka, zatim Vodovoda, Stana, Metalca, Centrala i Stolarskog poduzeća Raša. Po pola stranice oglasa imaju Istratrans, Kvarnerplastika i Trikotaža 25 maj, koji nude cijeli spektar svojih proizvoda i usluga. Istratrans servisira automobile Zastave i Škode širom Istre, a Kvarnerplastiksa prvu jahtu krstaša Sirius- 660,

CRKVICA SVETOG KUZME I DAMJANA - JEDAN OD LABINSKIH SAKRALNIH DRAGULJA

Potkraj minule godine uređena je crkvica svetih Kuzme i Damjana, još u srednjem vijeku podignuta u podnožju drevnog Labina nedaleko od skretanja za Rabac. Ovim zahvatom još je više naglašena ljupkost te crkvice, koja je bila u vlasništvu poznate labinske obitelj Depangher, koja je posjedovala najveći dio zemljišta na kojem je sredinom proteklog stoljeća u prvim godinama Jugoslavije podignuto naselje poznato kao Nove zgrade.
Malo kameno sakralno zdanje privuklo je odmah nakon rata pažnju i profesora Branka Fučića, najboljeg poznavatelja istarske vjerske baštine te reljefa i glagoljice u njima. I u njegovom izvještu ostane zapisano da su otkriveni tragovi freske i glagoljice, uz divljenje za rustikalni kameni luk svoda.
Te se crkvice sjećam i po jednom nemilom događaju na toj crkvi otprilike sredinom šezdesetih proteklog stoljeća. Sječam se da se jedan stanovnik Labina u trenutku rastresenosti popeo na njen krov i pijukom počeo uništavati kanalice!
Crkvica svetih Kuzme i Damjana, pučkih ljekara, jedna je od čak osam sakralnih objekata u Labinu, što je jedan od kurioziteta ovog grada. Ona na ulazu u drevni grad kao da najavljuje taj neobičan svijet, i u "društvu" sa skulpturom Matije Vlačića Ilirika svojevrstan je izazov za njeno kulturološko vrednovanje odgovarajućim sadržajem.
Ova razglednica nastala je sredinom tridesetih 20. stoljeća, a njen izdavač bio je G. Valcini, vlasnik poznate labinske papirnice, koja se nalazila u donedavnom dopisništvu Glasa Istre.

QUINTINO BASSANI - LABINSKA LIKOVNA LEGENDA

Tek kada bacim pogled unatrag shvaćam kako vrijeme (nepovratno) leti. U tom pogledu shvatih da je moj prijatelj i u mnogočemu uzor Quintino Bassani ovaj svijet napustio 5. travnja 2007. godine, nešto više od dugih sedam godina! Da me netko pitao kada je to bilo vjerojatno bih mu odgovorio prije nekoliko godina, ali ne toliko. Možda je takva vremenska projekcija plod činjenice da je on postao i dio mog života, zbog čega su mi mnoge njegove riječi, geste,vicevi, dosjetke, komentari, ili osmijeh i držanje ušle pod kožu. I postale dio njega.
Sjećam ga se još iz studentskih dana u Zagrebu, gdje je markantni i šarmantni akademski slikar bez lijeve ruke zanimljiva imena i prezimena,vrlo često u društvu zgodnih Zagrepčanki, za nas mlade Istrane bio mjera uspjeha u velikom gradu. Istodobno, i zaštitni znak nas Istrana i Istre, koju je toliko volio i više nego uspješno predstavljao.
U njegovom ću se društvu više nalaziti u Labinu kao mladi novinar, u koji je on redovito dolazio tijekom ljetnih mjeseci u svoj dom i atelje u starom gradu, koji me i danas podsjeća na njega. Kao i njegove slike s toplim bojama Labina i zavičaja u mojem domu. Isto kao i njegove slike impresionirala me njegova cakavica, kao i vječito buntovnički duh kroničnog ljevičara, koji nije trpio nepravdu. Zbog toga će kao dječak od kojih 15 godina otišao u partizane, u kojem je kao crtač u propagandnom odjelu, u jednom okršaju s njemačkim vojnicima ostao bez lijeve ruke. To mu nije smetalo, štoviše izgleda da ga je još više obvezivalo, da bude vrlo kritičan prema svim slabostima i u socijalističkoj Jugoslaviji, ali i kasnije u samostalnoj Hrvatskoj.
Možda ga je život u Zagrebu, gdje je 1955. godine diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti, još više vezivao uz njegovu Istru, i posebno Labin. U njegovoj bogatoj ostavštini čuvaju se i njegove pjesme na cakavici posvećene istarskoj zemlji, kamenu i ljudima, zbijene između njegovih crteža. Kada je nepunu godinu nakon njegove smrti Naklada Mathias Flacius izdala zbirku pjesama Labinski versi 2 u njoj su se našle njegove pjesme i crteži, kao glavna ilustracija knjige. Njegov pejsaž labinskog tla našao se i na korici te zanimljive knjige Dio njih objavljujemo u u ovom tekstu, uz koje su se našli i njegovi crteži iz partizanskih dana, kada je službeno zvao Petko Basanić, a sam se potpisivao s Basanićq. Ti su radovi prenijeti iz zbornika Radnički pokrtet i NOB općine Labina iz 1980. godine, u kojima se ispod njih navodi da je tijekom rata Quintino bio suradnik Pazinskog vjesnika i Porečkog vjesnika, glasila okružnih propodjela Pazina i Poreča. I u povijesnim prikazima
navodi se kao Petko Basanić, na koje je ime dobio osobnu iskaznicu odmah nakon rata..
Samo je to malo,skromno sjećanje na prvog poslijeratnog labinskog i istarskog akademskog slikara i neobično drage osobe, čiji se grob nalazi na labinskom groblju. Uz osjećaj da zaslužuje više naše pažnje i ljubavi u znak zahvalnosti na njegov ogroman stvaralački opus.
I još nešto, nimalo manje važno o Quintinu Bassaniju - u njemu je začeta zamisao o pokretanju Mediteranskom kiparskom simpozija na Dubrovi, do koje je došao u suradnji s kiparicom Milenom Lach, a ubrzo ju je prigrlio i jedan drugi veliki labinski akademski slikar i kipar - Josip Diminić!
  

STENICE - LABINSKI TOPONIMI

Stijena. Stina, Stenice. Ovaj posljednji naziv, točnije toponim, nalazi se na putu za Presiku, udalje kojih par stotina metra od središta drevnog Labina zvanog Crća. Stenice - neobično topao naziv, izrečen u obliku svojevrsnog tepanja.
Na pola puta do Stenica nalazi se napuštena zgrada nekadašnje mesnice, u kojoj je prvih poslijeratnih godina, koliko se sjećam, bilo sjedište labinskog društvenog poduzeća Mesopromet. I upravo iz tih godina ostale su mi je u sjećanju te Stenice, koje je naziv očito dobilo po stijenama na tom lokalitetu odakle se pruža prekrasan pogled ne samo na stari grad, već i Podlabin. I tu se jedan pravac ceste odvaja prema selu Kapelice, odnosno Blato, a drugi nastavlja prema Presici i gradskom groblju, odnosno Sv. Marini i drugim mjestima južno od Rapca. Budući da je moja mama imala sestru na Kapelici, a otac roditelje u Presici, s majkom sam često hodao tim pravcem. Polazna mi je točka bila kuća u Viletama, ondašnjoj Zagrebačkoj ulici,smještena u podnožju Labina. Kako sam uvijek bio nestrpljiv, nije mi se dalo čekati mater (žene uvijek kasne), odlučio sam da ću je počekati malo podalje od kuće. Najprije sam stigao do stepenica, i kada se mama nije pojavila, novo odredište je bila kuća od Šturli, pa Crć. Sve dok nisam stigao do Stenica. I onda me nije bilo teško bez teškoća stići do moje cije Gašparine. Prestrašenu mamu sam tu dočekao kojih pola sata kasnije, koja je mislila da sam se izgubio.
Zbog toga Stenice, gdje je živjela obitelj Zulijani, ne mogu nikad zaboraviti. Na tom su mjestu stajali i autori dviju razglednica nastalih u rasponu od kojih tri desetljeća. Prva je u svijet krenula 30-ih godina proteklog stoljeća. Prvi dojam je više nego zanimljiv uz spoznaju da je Labin lijep i iz tog kuta. U prvi plan upada već spomenuta zgrada mesnice, ali i stupovi javne rasvjete, koji su se provlačili do Presike. Iskusnije (i starije) oko zamijetit će još da na desnoj strani nema školske zgrade na Rialtu, nedaleko od današnjeg parkirališta. Na usponu u grad, ondašnjoj Salitta Mussollini nema ni kuće obitelji Višković Šturla, a ni nekadašnje ljekarne i hotela Roma.
Na drugoj kartolini s početka šezdesetih na svom je mjestu i dalje zgrada mesnice, kao i škola na Rialtu, koja će se nekoliko godina kasnije urušiti zbog nedopusativog i nekotroliranog rudarenja ispod temelja srednjevjekovnog mladića. Lijevo od nje je i zgrada kojega je onda koristilo vatrogasnog društva, a u pozadini je grad, u kojem je onda bilo manje ruševina nego danas.
Meni je ipak najdraža stijena u lijevom kutu razglednice, bez kojih ne bi bilo ni romantičnih Stenica, Gdje je hladna bura uvijek bila jača i fijukala oštrije nego inače!