Lazzarini, vrlo bogata i posljednja plemićka obitelj Labina u doba Italije, a ranije Austro-Ugarske i Venecije, imala je posjede diljem Labinštine (i šire!). Posjedovali su i ljetnikovac Dubrova, u čijem je parku prije pola stoljeća stvoren Park skulptura, ročnije Mediteranski kiparski simpozij. U istom parku, koji je bio dio njihova ljetnikovca, desetljećima se održavala završna i vrlo dobro posjećena završna večer susreta narodnih glazbenika, pjevača i plesača, poznata kao Labinski konti.
Na rubu šume uz glavnu cestu nedaleko od ploče s natpisom Labin, gdje se njene desne strane završava asfaltirana šetnica započinje danas uska staza s kamenom podlogom, koja vodi do ljetnikovca na Dubrovi. Postoji priča da je to dio puta koji je od ljetnikovca vodio do Labina, odnosno nekadašnje ceste koja je preko Vineža, Svete Nedelje i Kršana naš grad povezivala s Pazinom, odnosno Trstom i Rijekom. Ako je vjerovati istoj priči taj se pravac za kočije-karoce koristio sve dok nije stancija Dubrova s Labinom povezana s cestom Sveta Nedelja-Vinež-Labin, a dio tog pravca bila je i današnja Bijela cesta u Parku skulptura.
Put preko Marcilnice nalazi se neposredno uz državnu cestu poznate kao Jadranska magistrala koja je probijena sredinom proteklog stoljeća, kada se već počinje razmišljati o razvoju turizma na obali od Kopra do Ulcinja. Buka motora gubi se u gustom zelenom pojasu, uz kojega se nalazi dosta zapušteno, ali još uvijek slikovito jezerce. Zapravo kol, kako mi baru zovemo "po nase.".
S lijeve staze puta, danas sužene staze, zahvaljujući nedavnoj sječi drva ispod trase dalekovoda iznenada se pruža lijep pogled na Vatrogasni dom, nekada dio tog kompleksa, o kojemu prije stotinjak godina pišu i poznati istarski književnici. Do prije nekoliko godina istom se stazom, koja je prolazila uz zidove dvorca, dolazilo se do velikog platoa, odnosno današnjeg parkirališta. Sada staza skreće udesno i vodi do glavne ceste, odakle se s male udaljenosti upada u oči devastirano zdanje, koje poodavno nema stanara. Oni koji imaju malo duže pamćenje prisjetit će se planova o njegovom uređenju u moderan turistički kompleks s posebnim darom umjetnika - Parkom skulptura, ali je sve ostalo samo na zavodljivim obećanjima. Navodno, nije bilo suglasja restauratora, ali to je već druga priča, odnosno - politika!
Začas zažmirim na tu ne lijepu sliku, koja je zapravo naše ogledalo, i vraćam se istim blaženim putem svome domu. Tek probuđeno raslinje opet me opušta. Misli se kotrljaju u neka druga vremena i prisjećam se moje cije Ući, koja mi je ispričala jednu divnu crticu o legendarnom liječniku Tomasu Lazzariniju i njihovoj karoci. Reče mi je kako si je njena mama, a moja nona Ivona, teško kosirom ozlijedila ruku dok je "va Strone sekla drivo." Da se nije odmah dosjetila pregačom podvezati ozlijeđenu ruku sigurno bi iskrvarila. Ovako se s mukom dovukla do dvorca Lazzarini, zvanog Kort, u nedalekom Svetom Martinu. Tu ju je odmah pregledao dobar "midih" Lazzarini i trenutak kasnije odlučio da se njihovom kočijom odveze u Labin na daljnju obradu!
Možda su upravo tu karocu s gospodom plave krvi vukli konji i na ovom putu?
Nema komentara:
Objavi komentar