Možete li zamisliti pogled na istočni dio drevnog Labina s groblja bez masivnog rubnog zida? Ne možete, naravno! Možete li pak bez tog istog zida u sebi predočiti taj dio grada, preko kojeg vodi put, uz lijepu Pinetu slovenskog šumara Alojsa Čufara, do utvrđenja Fortice, s koje se razastire prekrasan pogled na Rabac, cijeli Kvarner i Ušku goru, danas jedan od najposjećenijih dijelova drevne Alvone? Još manje! Upravo je tako prije stotinjak godina izgledao kao dio Labine okrenut izlasku prvih sunčanih zraka, prepuštajući se tiho blagim padinama svog neposrednog okruženja. Poznatog kao Podvinje, stoljećima plodnom vrtu Labinjana, usred kojeg je žuborila voda prema moru iz tamošnjeg izvora.
O tim vremenima i godinama koje će uslijediti nakon odluke da se započne s gradnjom masivnog i lijepog potpornog zida, a bilo je to potkraj 19. stoljeća, mnogo jasnije od teksta, govorit će odabir od 30 razglednica iz zbirke starih kartolina Labinšćine. U rasponu od narednih stotinjak godina niže se niz pojedinosti oko nastanka prepoznatljivog labinskog zida, koji će ovom gradu udahnuti novi, bogatiji, sadržajniji, drugačiji i ljepši život ondašnjim Labinjanima, koji su novu gradsku šetnicu nazivali Stradon.
Kruna novog dijela starog grada - Piazza San Marco bila je fontana, iz koje je voda potekla 1937. godine, iste godine kada je inauguriran ne samo najmlađi grad u Istri i ondašnjoj Italiji, već tada i najmoderniji rudarski grad u svijetu! Te godine Raša je spojena na vodovodnu mrežu - vrlo dobra pitka voda najprije dolazi iz Kožljake, izvora u podnožju Učke, nešto kasnije i manje kvalitetne vode iz izvora Fonte Gaja, iz neposredne blizine grada, gotovo na samoj razini mora!
Uz dugi zid, koji je kroz snažnu obnovu prošao gotovo prije dva desetljeća i nekoliko zanimljivosti. Izgradila ga je poznata obitelj labinskih građevinara Lenuzzi, koji su uz ostalo, podigli i potporni zid iz cestu koji stari grad povezuje s njegovim nekadašnjim Suburbijom, današnjim novim Labinom. Zanimljivo je da vrlo poznati arhitekt i graditelj Zagreba također nosi isto prezime te da se najljepši dio metropole nalazi između Trga bana Jelačića, kolodvora i Hrvatskog kazališta po njemu zove Lenucijeva potkova. Treba li posebno navoditi da se koristi čvrsti kamen iz obližnjih kamenoloma u Presiki? Uz to, ako ste svoj pogled na zidu fiksirali uz stepenice koje vode do Podvinje i izvora, zamijetit ćete spojene obrise triju volti, uz objašnjenje nekih Labinjana da je to zapravo stilizirano prvo slovo dučea Musolinija, koji je 1936. godine posjetio gradilište Raše, tada najmlađeg grada u Kraljevini Italiji.
Na kraju nekoliko riječi o autorima i izdavačima starih kartolina, kojima smo mnogo zaslužni za vrlo slikovit pogled na sve faze nastanka i života zida na prekrasnom licu Labina - od Habsburgove Austrije, Italije, Jugoslavije do Hrvatske, bez kojeg ovaj stari mladić ne bi bio isti . U tom bogatom nizu privremeno mjesto pripada L. Mioniju iz Malog Lošinja i Pule, tada najpoznatijim istarskim fotografom. Čari Labina, kao i Plomina, ostale su zabilježene u fotografiji Edgara Schmidta i Stengela, rodom iz njemačkog grada Dresdena. Poštanski žigovi tih kartolina nos tragove kraja 19. stoljeća. Česti izdavač labinskih kartolina na početku novog vijeka je i Stein iz Trsta, ali i domaći, labinski fotografi kao što su T. Vladislovich (Valdini), Valcich (Valcini), zatim Gius, G. Furlani, Raganzini i poštar Edoardo Palisca. Iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata odabrao sam svega nekoliko razglednica nepoznatih autora i izdavača iz Zagreba i Beograda, posljednju razglednicu s pogledom na zid s obrisima novih kuća na trgu i već zaraslim vrtom u Podvinju s početka devedesetih proteklog stoljeća izdalo je Hotelsko poduzeće Rabac (uz odabir mojeg snimka). Većina razglednica već je objavljena na ovom blogu ili knjigama Kartolini z Labinšćini i Labinski album.
Nema komentara:
Objavi komentar