Do tog izvora dolazi se lijepim stepenicama, koje vode od Šetališta Svetog Marka iliti Piazze San Marco. Neznam koliko ih ima, ali njihov su broj zasigurno znale naše nonice i pranonice iz okolnih sela kojen su za male novce na svojim leđima za starogradske šinjore na svojim leđima nosile pune brente vode. Te nonice se nađu i na ponekim starim kartolinama, pa je i Gradsko vijeće tragom tog vodenog puta prije nekoliko godina donijelo odluku o postavljanju skulpture "none s brentom". Donijelo, ali gradska uprava kao da nikad nije za nju čulo.
Bilo kako bilo pješačka staza prema Rapcu koja počinje tim stepenicama prolazi i nedaleko od tog izvora. Lijepog i zanimljivog, ali neuređenog i bez ikakvih ploča s upozorenjem o čemu se radi. Nastavljam put tom lijepom stazom i uskoro prolazim kraj napuštene kuće obitelji Milevoj, čiji jedan potomak živi u Australiji. Sve sam bliže mojem današnjem cilju - spilji zvanoj i Negrijeva spilja, još jednom biseru neposredna labinska okruženja.
I dok se okrećem prema starom gradu i njegovim sve ljepšim obrisima ubrzanim mi korakom prilazi jedna djevojka s ruksakom na leđima i planinarskim palicama u rukama pitajući me da li ovuda vodi put za Skitaču. U prvi joj mah kažem da je pogriješila, na što ona brzo vadi papirić s ucrtanom stazom i pita "Zar ovo nije Podvinje i staza koja s jedne strane ide za Rabac, a s druge za Lovronci i dalje prema Skitači?" Dok sam shvatio sam malo zaplivao mlada Ljubljančanka je već hitrim korakom nastavila put prema svom odredištu.
Ona desno, a ja, kao nekadašnji ljevičar, lijevo. Ona prema lijepoj Skitači, a ja prema istoj tako poželjnoj spilji, čije neposredno okruženje više podsjeća na slovenske planine, nego na neposredno zaleđe morske obale. Staza se čas uspinje, čas spušta, malo lijevo, malo desno i uskoro potpuni mir subotnjeg jutra počinje narušavati tiho žuborenje vode. Kada sam prvi put vidio tu ljepotu ostao sam bez teksta uz uzdah sreće. Toliko blizu našem Labinu, a toliko drugačije od naše svakidašnje slike. Ulaz u spilju podsjeća me na otvorena usta velike rube na suhom, iza kojih ostaje velika tajna. Za vrelih ljetnih dana u njenoj neposrednoj prožima vas svježina, a sada poseban miris svježe kristalno čiste vode koja prodire iz zemljine utrobe. I u stepeničastom kamenom koritu sporo, gotovo dostojanstveno, nastavlja svoj put prema nedalekom moru.
S obje strane uskog korita potoka, koji za ljetnih mjeseci ostaje gotovo bez vode, propinju se uske staze kojim se spuštaju do zaseoka Principi, a potom lijevo vode u Labin preko Škrilica,a desno prekrasnim krajobrazom do same Vele đirine. Odlučujem se za povrata istim putem i začas sam, pun novih dojmova, na prostoru ispred već spomenute kuće u Podvinju. Ravno gore vodi staza do stepenica za Šetalište nekad zvano Kvarner, a lijevo put do Škrilica. Njime se služe i rijetki automobili, a oni koji poznaju dobro prilike, kažu da su još Talijani ovaj pravac planirali koristiti kao zaobilaznicu starog Labina, čiji bi jedna krak završavao nedaleko od gradskog groblja. Put je tek nešto istočnije od guste Pineta, koja priječi pogled prema drevnoj Alboni, ali se intenzivno osjeća blizina grada Matije Vlačića Ilirika
Okrećem glavu desno i najprije je ispred mene Ripenda, a uskoro i Rabac. I prije nego što sam mislio pogled ispred mene zaustavlja se na novim kućama na Škrilicama, gdje se već osjeća dah turizma. Do parkirališta mi treba samo nekoliko koraka, i onda sam u hipu doma. Uz pomoć još "vrućeg" fotoaparata sređujem dojmove. I sada ih dijelim s vama.
.
Nema komentara:
Objavi komentar