OD ISTVANA DO STJEPANA, ILI STORIJA O SLIKARU ŠTEFANU NAJMANU

Kao novinar najradije sam pisao ljudima. Susrete s njima, skice za njihove portrete. Crtice o našim ljudima. Nama. I dok su mi izvještaji sa sastanaka i političkih skupovima sve češće ličili jedan na druge zbog sporog ili nikakvog rješavanja problema i stalnog ponavljanja tema, svaki tekst o ljudima bio je drugačiji, neponovljiv. Kao što je svako od nas neponovljiv, nije ničija kopija, bez obzira na neke sličnosti karaktera ili osobina sa svojima ili srodnog ponašanja po određenim društvenim klišejima ili aktualnim vrijednostima. Uz to, tekstovi o njima nisu bili nikakva kritika ili prosudba nečijeg karaktera, već pokušaj da što vjernije i autentičnije prikažem svog sugovornika. I naglasim njegove vrijednosti ili posebnosti, koje su me i potaknule na razgovor s odabranim sugovornikom. Za razliku od raznih komentara i osvrta ili iznošenja vlastitih sudova, koji se nekome nisu dopali, kod ovakvih tekstova u igri su bili neki sasvim drugi sudovi.

Zbog toga sam se ovih dana neobično obradovao kada sam, kopajući o mojoj arhivi, naišao na susret s labinskim samoukim slikarom Najmanom. Rodio se se u Mađarskoj kao Ištvan, za Jugoslavije u dokumentima se prezivao Stjepan, a svi su ga poznavali kao Štefana. Štefana Najmana. Na požutjeloj stranici Glasa Istre, odnosno njegove Istarske kronike našao se i moj susret sa slikarom iza kojeg je ostalo nekoliko tisuća radova. Bio je maksimalni realist, zapažao je, kao fotoaparat, svaki detalj na predmetu njegova stvaranja, pa je bio neobično popularan među iseljenicima, gdje je završila i većina njegovih radova sa slikama njihovih domova ili rodnih mjesta. Kada sam ga intervjuirao imao je "debelih" 64 godina, kao električar prije umirovljenja radeći u rudniku. Uživao je s kistom umočenim u bojama nakon čega su se bijela platna njegovim vještim potezima pretvarala u krasna djela. Bio je samozatajan i skroman, pa i onda kada je na izložbi labinskih samoukih slikara dobio glavnu nagradu.

Umro je u listopadu 2004.godine u dobi od 92 godine. Crtica o njemu u Glasu Istre, koji ej tada imao samo jednu stranicu Istarske kronike, objavljena je 10. siječnja 1977. godine, dakle prije 41 godine: Moj je urednik tada bio Puljanin Tihomir Staničić Ševa, koji će nekoliko godina kasnije emigrirati u Ameriku.Vremena prolaz, sjećanju ostaju, ili kako je pisalo na grobnici u rudniku poginulih njemačkih ratnih zarobljenika Tempora transit, memoria manet!