DVIJE LABINSKE LABINKE

Deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, u sjeni istarskih rudnika ugljena, na Labinštini se počela razvijati mala industrija i proizvodnja, prvenstveno temeljena na kreativnosti lokalnog stanovništva.

Kao dijete sjećam se dva proizvoda zvana Labinka. Prva Labinka bila je domaća crvena naranča, koja se proizvodila u bivšim pogonima Vinoprometa u starom gradu, na Šetalištu San Marco, odnosno u moje vrijeme Kvarneru. Za nas djecu bilo je to vrlo drago piće, kojim su nas počastili roditelji kad smo išli na obiteljsku zabavu u starom gradu. U pravilu za Prvi maj, Dan oslobođenja ili neki ljetni izlet kada smo vrlo rado išli po sladoled ili slatke štapiće u slastičarnicu, koja se nalazila u prizemlju zgrade na trgu, gdje je donedavno bio restoran Spider. Ovo piće, koje smo zvali i pašareta, proizvedeno je u tradiciji između dva svjetska rata poznate poduzetničke labinske obitelji Višković zvane Šturla, rodom iz Svetog Lovreča.

Drugu Labinku zvali su tvornicom ugostiteljske opreme i sjekačima mesa, koja je u početku djelovala u sklopu državne obrtničke zadruge Napredak, a nalazila se u zgradi u središtu Labina, gdje je danas posebna škola Liče Faraguna. Za Labin je to bio sjajan dan kada su labinske mesoreznice za meso i drugi proizvodi prvi put predstavljeni na Zagrebačkom velesajmu, tada simbolu industrijskog razvoja i društvene preobrazbe siromašne Jugoslavije. 

Kasnijim ubrzanim razvojem Labinka se preselila u novu industrijsku zonu na Starcima, gdje je Milan Bembić bio direktor dugi niz godina. Uskoro slijedi spajanje sa zagrebačkom tvornicom Končar, a nakon osamostaljenja Hrvatske i više nego sumnjive privatizacije tadašnje gospodarske scene nove države nestala je i ta tvornica nikla iz nekadašnje Labinke.

Ime Vitorija Golje, prvog direktora veže se uz Labinku. U proizvodnji je šef bio Marko Vale, inače odličan mehaničar i ljubitelj motorkotača, a u razvojnoj službi osjećao se inovativan duh Maglice, čijeg se imena ne mogu sjetiti.

Osim slika tvornice Labinke uronjenih u sjećanja moje generacije, na nju podsjeća i ova lijepa medalja s više nego efektnim reljefom starog Labina, što sugerira visoku kreativnost njezinog autora. I marketinške natruhe njenih entuzijasta.  

BLAZ - ČUDO ŠKAMPIĆEVIH MALINI U RAŠKOM ZALJEVU!

Prije petnaestak godina sam za Franinu i Jurinu napisao reportažu o uvali Blaz na barbanskoj strani Raškog zaljeva nedaleko od sela Rebići, poznatoj po brojnim izvorima vode uz samu morsku obalu. Do njih su za sušnih ljetnih mjeseci barkama stoljećima dolazili i stanovnici Trgeta te okolnih sela na drugoj obali prekrasnog zaljeva. To nije bila jedina veza Labina, Labinjana i Blaza, budući da je u 19. stoljeću vlasnik tamošnjih mlinova, a bilo ih je pet, bila poznata labinska veleposjednička obitelj Scampicchio. Izgleda da je stari rimski put od Pule do Trsata vodio upravo preko Blaza i Trgeta, koji je po tome u "miraz" dobio i sadašnji naziv.

Kako sada opet pišem nešto o Blazu, a stare sam fotografije izgubio zajedno s "kompićem", danas sam se poslije podne opet zaputio na to čudesno lijepo mjesto, koje nije presušilo ni ratne 1917. godine, kada kiša nije padala mjesecima. Uostalom, do tog odredišta je svega oko 25 kilometara, što mi je dobra prilika da nakratko ostavim svoj Labin i njegov uobičajeni ritam življenja.

Prema selu Rebići skrećem kod raskrižja nedaleko od Barbana, gdje se s druge strane glavne državne prometnice Labin-Pula nalazi putokaz za Žminj. Kod tog mjesta u kojem se sve više osjeća dah turizma i niz novih lijepih zdanja s bazenima lijevo se skreće prema Blazu, na što upozorava i ploča s nazivom Barbanska rivijera.

Uzak put i stalna nizbrdica potvrđuje da sam na pravom putu, a uskoro zamjećujem i drugu, labinsku stranu Raškog zaljeva, koja mi iz ovog kuta izgleda sasvim drugačije. Nakon svega nekoliko stotina metara, gotovo gubim dah zbog iznenadnog pogleda na "moju" Labinšćinu. Gotovo spontano zaustavljam auto usred kolnika, uzimam fotoaparat u ruke i gutam slike neobičnog krajolika. Što je ljepše - točka gdje se naša rijeka Raša nakon 23 kilometra života predaje moru i spoju sa cijelim svijetom, brodovi u luci Bršici, zbiti Trget ili sam zaljev?

Dok odgovor na ta pitanje pokušavam dati sam sebi s autom sam već ispred plaže Blaz, koja je istodobno i privezište čamaca za lokalno stanovništvo. U zraku se još osjeća timbar ljetne vreve, ali to mene ne uzbuđuje, ne samo zbog toga što su plaže se druge strane mora mnogo ljepše, već što sam došao zbog izvora. I vode koja doslovce život znači. Sjećanje na moj prvi posjet dosta je izblijedilo, ali sam ipak na kraju plaže našao u korito omeđen izvor. Uspinjem se kamenim puteljkom i za koji čas vraća mi se ona prava slika - ispred mene, doslovce uz samo more (kao na rabačkoj rivi!), ostaci dva mlina s uređenom kamenom infrastrukturom. Malo podalje od njih ostaci kuće u kojoj su vjerovatno živjeli mlinari. Idem naprijed nekoliko koraka i ispred mene nevjerojatna slika - izvori bistre, vode svega kojih dvadesetak, tridesetak metara od mora kojem se podaju veoma brzo, bučno i podatno. Štoviše zapjenjeno! Neznam da li mi je miliji zvuk vode koja u stalnom brzom ritmu i vapaj hita prema moru, ili valovi koji se u stalnom ritmu i istom odmaku približavaju toj temperamentnoj i doslovce slatkoj vodi?

Sve ne neponovljivo na tako maloj udaljenosti od mog Labina(isto se odnosi i na Pulu). Teško da još igdje ima takvog spoja i tako razigrane prirode uz samo more, uz takvo graditeljstvo umijeće naših prethodnika. Neobuzdanu sreću, koju ne mogu iskazati riječima, već ću pokušati koliko-toliko fotoaparatom, pomućuje me začas samo pitanje - zbog čega smo mi danas toliko neodgovorni prema ono što nam je priroda podarila, a vrijedna ljudska ruka iz jednog drugog, nimalo lakšeg vremena, dodatno oplodila. Nažalost, to nije jedino pitanje na koje ne dajemo pravi odgovor. Možda bi češćim pohođenjem Blaza lakše i brze došli do pravog puta?

   

PRUGA LUPOGLAV - ŠTALIJE

Kada mi je dobar znanac iz Pule jednom rekao da prvih godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada se Istra našla unutar granica Titove Jugoslavije, Labinšćina uvijek nije među Istranima izazivala lijepe asocijacije, u početku sam pomislio da se šali. Ili da je čak ljubomoran na nas Labinjane. Zar se tada, a i mnogo kasnije tom dijelu Istre nije "tepalo" crvena, radnička ili rudarska Labinšćina, snažno žarište NOB-a, jedan od najrazvijenijih dijelova Poluotoka i tome slično. Pitajući ga za objašnjenje svoje tvrdnje on će mi reći da je sve to točno, ali upravo zbog rudnika, u kojima je proizvodnja pokrenuta odmah nakon rata, zbog manjka rudara mobilizirali su se ljudi iz Istre, ali i drugih dijelova države za rad u raškim rudnicima. I to sve kao dobrovoljan rad, zbog čega su, pročitat ću kasnije, žene iz središnje Istre dolazile u Rašu moleći da im puste muževi, kako bi mogli nastaviti radom.

Slično je bilo i s dijelom "dobrovoljnog" rada u poljima Raške doline, a daleko najviše prilikom izgradnje pruge Lupoglav-Štalije. Do tada se ugljen prevozio uglavnom brodovima preko Bršice do riječke luke i potom ukrcavao na željeznicu, ili se kamionima ugljen dopremao do do željezničke stanice u Vodnjanu.

Onda je donesena odluka u Beogradu da se postojeća jugoslavenska željeznička mreža produži do Štalija na ušću rijeke Raše, pa je već 1948. godine počela gradnja pruge Lupoglav-Štalije, koja je u cijelosti bila dovršena tri godine kasnije.

I tu se ponavlja ista priča - bilo je nedovoljno radnika na gradilištu dugom 52 kilometra, a kako nije ni odaziv dobrovoljaca, omladinskih radnih brigada, bio i očekivan, a Revolucija nije imala vremena čekati, opet se poseglo za prinudnim radom ne samo stanovnika Istre, već i ostalih dijelova Hrvatske i Jugoslavije. I to je, uz ostalo, reče mi moj znanac, utjecalo na emigriranje dijela Istrana u Italiju i svijet.

Od tada je prošlo mnogo godina, a za tu prugu, izgrađenu uz mnogo žrtava, danas gotovo nitko i ne zna. Smanjenjem proizvodnje ugljena i prvim krizama rudnika sredinom šezdesetih opada i promet na njoj, a potom s gotovo i gase sve do osamdesetih proteklog stoljeća kada se obnavlja luka Bršica specijalizirana za prijevoz stoke, a u obližnjim Štalijama gradi i veliko skladište drva. Uskoro će i raspad Jugoslavije i nestanak tržišta, uz sve veći promet u Kopru, uz istodobni pad prometa u riječkoj luci, čiji je dio bila Bršica. Luka i dalje radi, ali daleko od nekadašnjih najava, a gotovo simboličan promet na pruzi stao je 2009. godine nakon što je navodno kod Kožljaka na prugu pao nasip.

Oni s malo dužim sjećanjem prisjetit će se da je predsjednik samostalne Hrvatske početkom devedesetih nedavno od Lupoglava svečano otvorio gradilište željezničkog tunela ispod Učke, kako bi se istarske pruge mnogo kraćim putem povezale s Rijekom, odnosno Zagrebom i cijelim zaleđem.  Radovi su uskoro stali. Kao što su stali radovi na tunelu s druge strane Učke nedaleko od Opatije još potkraj četrdesetih prošlog stoljeća, koji su trebali biti sastavi dio pruge Lupoglav-Štalije i projekt povezivanja istarskih pruga s hrvatskom mrežom. Stali su uz obrazloženje da za to nema novca, a još za Jugoslavije pisalo se da je iza te odluke stajala Slovenija, svjesna da će preusmjeravanjem prometa  preko tog tunela profitirati Hrvatska, ali da će Slovenija izgubiti veliki promet na svojim prugama. Naime, danas kao i onda do Rijeke i Zagreba iz Pule se željeznicom do njih stiže isključivo preko Divače, odnosno Ljubljane!

Danas se te ne baš omiljene, ali nekad toliko potrebne pruge, prisjećam samo kada automobilom preko nje prolazim na Most Raši, kod Potpićna te nedaleko od Kožljaka, ili prolazim slabo obrađenom, ali lijepom Raškom dolinom, gdje su i nastale ove fotografije.

Na izgradnju te pruge, koja se službeno zvala Istarska pruga Lupoglav-Štalije, podsjeća i ova značka, koju sam našao na jednom od sajmova starine.

     

OD ISTVANA DO STJEPANA, ILI STORIJA O SLIKARU ŠTEFANU NAJMANU

Kao novinar najradije sam pisao ljudima. Susrete s njima, skice za njihove portrete. Crtice o našim ljudima. Nama. I dok su mi izvještaji sa sastanaka i političkih skupovima sve češće ličili jedan na druge zbog sporog ili nikakvog rješavanja problema i stalnog ponavljanja tema, svaki tekst o ljudima bio je drugačiji, neponovljiv. Kao što je svako od nas neponovljiv, nije ničija kopija, bez obzira na neke sličnosti karaktera ili osobina sa svojima ili srodnog ponašanja po određenim društvenim klišejima ili aktualnim vrijednostima. Uz to, tekstovi o njima nisu bili nikakva kritika ili prosudba nečijeg karaktera, već pokušaj da što vjernije i autentičnije prikažem svog sugovornika. I naglasim njegove vrijednosti ili posebnosti, koje su me i potaknule na razgovor s odabranim sugovornikom. Za razliku od raznih komentara i osvrta ili iznošenja vlastitih sudova, koji se nekome nisu dopali, kod ovakvih tekstova u igri su bili neki sasvim drugi sudovi.

Zbog toga sam se ovih dana neobično obradovao kada sam, kopajući o mojoj arhivi, naišao na susret s labinskim samoukim slikarom Najmanom. Rodio se se u Mađarskoj kao Ištvan, za Jugoslavije u dokumentima se prezivao Stjepan, a svi su ga poznavali kao Štefana. Štefana Najmana. Na požutjeloj stranici Glasa Istre, odnosno njegove Istarske kronike našao se i moj susret sa slikarom iza kojeg je ostalo nekoliko tisuća radova. Bio je maksimalni realist, zapažao je, kao fotoaparat, svaki detalj na predmetu njegova stvaranja, pa je bio neobično popularan među iseljenicima, gdje je završila i većina njegovih radova sa slikama njihovih domova ili rodnih mjesta. Kada sam ga intervjuirao imao je "debelih" 64 godina, kao električar prije umirovljenja radeći u rudniku. Uživao je s kistom umočenim u bojama nakon čega su se bijela platna njegovim vještim potezima pretvarala u krasna djela. Bio je samozatajan i skroman, pa i onda kada je na izložbi labinskih samoukih slikara dobio glavnu nagradu.

Umro je u listopadu 2004.godine u dobi od 92 godine. Crtica o njemu u Glasu Istre, koji ej tada imao samo jednu stranicu Istarske kronike, objavljena je 10. siječnja 1977. godine, dakle prije 41 godine: Moj je urednik tada bio Puljanin Tihomir Staničić Ševa, koji će nekoliko godina kasnije emigrirati u Ameriku.Vremena prolaz, sjećanju ostaju, ili kako je pisalo na grobnici u rudniku poginulih njemačkih ratnih zarobljenika Tempora transit, memoria manet!

  

FONTE GAIA-KOKOTI - GLAVNI IZVORI PITKE VODE NA LABINŠĆINI

Sve do 1937. godine Labinšćina nije imala vodovodnu mrežu. Te je godine izgrađen novi rudarski grad Raša, koji se spaja na novu vodovodnu mrežu, kojom je vodila potekla ne iz obližnjih Kokoti, već iz mnogo udaljenijeg izvora Kožljak u podnožju Učke. Zahvaljujući upravo Raši tih godina pitku vodu dobiva i Labin, a s njime i Rabac, Štrmac i Sveta Nedelja.

Raša, a i Labinšćina vodi s obližnjeg Fonte Gaia, na rubu tog mjesta dobit će otprilike tri godine kasnije, a ubrzo će se preko sela Brda tek izgrađena mreža spojiti s tim izvorom. Njegova je voda osjetno slabije kakvoće od izvora Kožljak i Plomn, čija je izdašnost, znatno manja, zbog čega oni nisu jamčili pouzdanu opskrbu, pogotovo u sušnim ljetnim mjesecima.

Nakon rata je kaptiran, odnosno uređen i vodovod u Kokotima u neposrednoj blizini Fonte Gaje, ali starije se generacije sjećaju nekadašnjih ograničenja u potrošnji vode za ljetnih mjeseci, kada se uz građane, industriju, pogotovo rudarstvo, početkom šezdesetih javlja i jedan novi i sve veći korisnik- turizam. Stoga je ne mali paradoks da ni danas vodovodna mreža nije u potpunosti izgrađena uz samo obalu, južno i sjevernije od Rapca, ali u ovom prikazu bit će tek nekoliko riječi, a i snimaka, o posebnostima izvora u Raškoj dolini.

Do isušivanja i uređenja ušća rijeke Raše početkom tridesetih prošlog stoljeća, što je bio jedan od najvećih zahvata u ondašnjoj Istri, što je i prethodilo gradnji istoimenog super modernog grada rudara, taj se izvor nalazio praktički na rubu samog mora, koji je ovdje prelazio u muljeviti, plitki zaljev boćate vode. Naziv Fonte Gaja u slobodnom prijevodu znači Živi izvor, od kuda i naša riječ žgajo za živahnog i aktivnog čovjeka. Dotok vode je bio dosta snažan, pa se ona koristila i za pokretanje obližnje vodenice, čiju sam fotografiju objavio u jednom od tekstova na ovom blogu.

Za ono vrijeme izvor, koji se nalazi svega oko metar iznad razine mora, pa je i opasnost od zamućenja uvijek prisutna, uređen je vrlo funkcionalno i tehnološki suvremeno. Tada je postojala i danas napuštena linija za pročišćavanje izvorske vode na sustavu svojevrsne elektrolize vode, koja je nakon rata napuštena, te zamijenjena ne baš prihvatljivim kloriranjem.

Jedna od posebnosti Fonte Gaja je i činjenica u otprilike isto vrijeme iznad njega uređena cesta koja je iz Labina vodila do Pule! Vjerujem da ni danas mnogi koji prolaze tom prometnicom ni ne slute da se na tom mjestu ispod asfaltnog kolnika nalazi veliko vrelo vode!

Zahvaljujući Mladenu Bastijaniću, zaposleniku Vodovoda Labina, koji javnost Labinšćine  često upozorava na opasnosti koje prijete toj vodi, a time i našem zdravlje, najprije sam obišao unutrašnjost izvora, bio na mjestu odakle je samo vrelo vode, koje tog dana nije bilo baš "žgajo". S fotoaparatom u ruci obišao sam i njegovo neposredno okruženje u lijepom prirodnom okruženju, slikao izvana i zgradu izvora Kokoti te mjesto gdje višak vode završava u obodnom kanalu, odakle ta voda završava najprije u rijeci Raši, a potom u istoimenom zaljevu.

Pokazao mi je Mladen i završetak podzemnog kanala koji se provlači cijelom Rašu, koji završava na suprotnoj strani od otvorenog kanala kojim dolaze i iz Labina otpadne vode na svom putu do moru. Sve je to nedaleko od mjesta gdje je još u doba Italije izgrađen sustav za pročišćavanje otpadnih voda, zapušten i napušten nakon rata.