TIHO UMIRANJE ŠOHTOVA

Rudarski tornjevi, popularni "šohti", bili su okomiti, prema nebu usmjereni svjedoci rudarenja na Labinšćini. Danas su to tek nijemi svjedoci gotovo četiri stoljeća duge tradicije, i to tek dva - jedan u Labinu, a drugi u Tupljaku, posljednjem rudniku ugljena ne samo u našem kraju, već i cijeloj Hrvatskoj.

Ostali "šohti" nestali su brzo nakon zatvaranja okana, kao da se netko sramio njihove nekadašnje uloge. Najprije u Vinežu, a potom Štmcu, Potpićnu i Ripendi. Rudnik u Vinežu zatvoren je 1928. godine, u Štrmcu sredinom pedesetih, u Pićnu 1983, a Ripendi 1988. godine.

U nastavku ovog teksta zanimljiv prikaz remonta labinskog šohta, zatim rudnik u Potpićnu te na kraju snimak samog rušenja šohta, koji će, kao i mnogo rudarske opreme i mehanizacije završiti na otpadu u starom željezu. S krajobraza Ripende nadomak Labina rudarski je toranj zauvijek nestao 8. rujna 1988. godine u 12 sati i 45 minuta - kako je u Labinskoj komuni nešto kasnije zabilježio Mirko Kramarić, ondašnji novinar Raškog rudara.

U članku Simbol rudarenja u otpadu još se moglo pročitati da je šoht srušen nakon što ga nitko nije htio kupiti! Bio je visok 37 metara, a težak oko 200 tona, čime se za ovaj spomenik kulture dobilo "lepi beci"! Talijani su ga podigli potkraj tridesetih proteklog stoljeća. Nakon što je dosta kasnije obnovljen nikada nije korišten, budući da se u Jamu Ripendu ulazilo preko labinskog tornja, koji će utihnuti 1988. godine. Srećom nitko ga nije odnesao, ali rđa radi svoje.