Rastali smo se s mojom užurbanom i pomalo uzbuđenom žurbom do odredišta zvanog Sopot, kako se zove jedno zagrebačko susjedstvo. Put uz sjeverozapadne zidine grada vrlo je širok i nakon samo nekoliko stotina metara ugodnog spusta preda mnom su ostaci crkve Svetog Šimuna koja je navodno sagrađena u 15. stoljeću, a obnovljena 1902. godine.
Iza mene je sve udaljenije Gračišće, a preda mnom se sve jasnije vidi zvonik nekadašnje pićanske katedrale, a još dublje polja oko Potpićana koji se uzdiže nad visokim dimnjakom tvornice Roockwool.
Tada mi je rekao što da radim sa svoja tri prijatelja iz Njemačke sa zahtjevom da malog odvedem na rub korita dok ne prođu. I na trenutak zadivljen, ali i pomalo uplašen, gledam ih kako se vješto penju na svoje vrane benzinaca više nego na težak put. Pozdravljamo se informacijom da do Sopota nije tako daleko.
Nastavljam hodati stazom koja je najmanje pješačka, zahtijeva puno pažnje i vještine, uz često skakanje s jedne strane korita na drugu ili hodanje po sredini.
Takvim skakanjem i stalnim traženjem markera na drveću, često se orijentirajući na tragove guma motora, pogled mi se napokon zaustavlja na krovovima prvih kuća, dok se zvonik visokog Gračišća sve više udaljava od mene. U podnožju sam brda. U selu Žlepčari samo nekoliko starih kuća, ali ljude ne susrećem. Samo jedan parkirani automobil sugerira da netko još uvijek živi i ovdje. U druga vremena, život u tom selu trebao je biti puno dinamičniji, jer su se seljaci bavili mljevenjem, na što ukazuju potok s bistrom vodom i most preko kojeg ću uskoro prijeći u dolinu.
Hodam seoskim putem pitome doline, ali sve više sumnjam da sam pogriješio, iako sam poslušno slijedio oznake. Zbunjen sam ovom dolinom u kojoj ne mogu locirati vodopad, ali i tutnjavom vode koja me pratila dok sam silazio, a pojavljuje se na desnoj strani doline. Ipak, hodam uokolo očekujući da ću uskoro morati naići na ljude. Ako ne hodači poput mene, barem na mještane. Čim u daljini čujem zvuk traktora, optimizam mi raste. Za čas primijetim vrijedne ljude na poljima. Dolazim do jednog od njih ubrzanim tempom, kad on, očekujući moje pitanje, glasno mi uzvraća da samo nastavim putem kojim idem. Uz dodatak da sam ušao u selo Runki.
I zaista nakon minutu-dvije ispred čujem već poznato "šaputanje" potoka, tada prelijepog mosta do tada neviđenog u Istri. A iza njega prekrasan vodopad, kao da niotkuda izranja! A ispred njega, kojeg li čuda, moj novopridošli nećak Dean sa zaigranim sinom Ivanom i njegovom majkom Violetom!
Zadivljen svime što sam vidio, spuštajući se konopcima do slapa s druge strane mosta, nakon kraće stanke odbio sam ponudu nećaka da se automobilom vratim u gotovo tri kilometra udaljeno Gračišće, ali vratio sam se odakle sam došao sa isti puni energetski put.
I nakon gotovo tri sata u pustom sam Gračišću ispred popularne gostionice, rashladim se uz izvrsno pivo. Osjećam se kao da sam se vratio s nekog drugog svijeta. Povremeno uzimam u ruke fotoaparat pregledavajući snimke, koji me opijaju snažnije od brzo ispijene pive!
Tek mali dio toga dijelim rado s vama!
Nema komentara:
Objavi komentar