KRATAK ŽIVOT RASNOG NOVINARA - ILI AUTOBIOGRAFIJA BOGOLJUBA BARJAKTAREVIĆA

Po svim kriterijima bio je svojevrsni prototip dobrog, autentičnog novinara. Pisao je sa srcem, žustro, pisao je i mnogo. Pisao je s nervom rasnog novinara, koji je pazio na stil, svaku napisanu riječ, izgovorenu poruku. Volio je biti i prvi. Imati ekskluzivnu vijest, informaciju. Reportaža, komentar, osvrti, susreti s ljudima, feljtoni. Svi ti žanrovi su mu bili dragi. Od fotoaparata se nikada nije razdvajao, stalno je bio spreman za okidanje. Bez fotke tekst mu je bio krnj!

Radio je najprije u Raškom rudaru, a kada sredinom šezdesetih Glas Istre otvara upravo u Labinu prvo svoje dopisništvo u Istri, ovaj Crnogorac iz Pule, postaje prvi dopisnik lista. Lista, koji je prije nekoliko godina, paradoksa li, ugasilo upravo u našem gradu prvo u Istri to isto dopisništvo.

Iza nadimka Bogi, kako smo ga svi zvali, krio se moj kolega Bogoljub Barjaktarević, kojega život najprije dovodi u Pulu, a potom i Labin. Stvarno je držao do svog posla, koji je za njega bio nešto mnogo više od običnog piskaranja, vjerujući da ima neku posebnu društvenu ulogu. Zapravo misiju. Stoga je bio osobito kritičan prema vlasti, mnogo više od današnjih novinara, smatrajući da jedino tako, držeći distancu prema njoj, može očuvati svoju samostalnost. Zbog toga se ta vlast nije pšrema njemu odnosila blagonaklono, nastojeći u više navrata vratiti ga u Pulu, premda je ovdje imao svoj dom i djecu. Ipak u tome nisu uspijevali.

Možda, nije bio ni sam svjestan, koliko je njegov posao stresan i naporan. Bit će da ju napetost često smirivao i pokojom čašom više, držeći stalno u istima zapaljenu cigaretu. Zbog toga se i njegov kraj na neki način uklapa u romantičnu priču o pravom novinaru, koji dobro radi,nikoga ne štedi pa ni sebe, pije i puši. I umire mlad.

A moj kolega Bogi kao da je umro po tom scenariju. I to za radnim stolom u dopsiništvu na starogradskom trgu. Kada je došla pomoć Hitne pomoći kao novinar Radio Pule, bio sam u Sindikatu i na dojavu dotrčao sam do njega. Uz pratnju bolničara sam je ušao u bolnička kola. Samo koji čas kasnije od infarkta umire u Domu zdravlja s nenavršenih 47 godina!

I da njegov život o novinaru bude u istom stilu svoju ranu smrt i uspravno umiranje kao da najavljuje u svojoj poemi Autobiografija, koju je u vlastitoj nakladi objavio u Puli 1963. godine. Sada je objavljujem u cijelosti i u svoje ime i ime rudara, s kojima se često družio, na nekadašnji Dan rudara kažem mu Hvala Bogi!