ZEMLJA I NAROD ISTRE - ZBORNIK O ISTRI ZA NDH

Ustaški pokret svoj opstanak i zaštitu duguje Mussoliniju, koji je Pavelića izravno iz Italije doveo u Zagreb na čelo satelitske tvorevine Nezavisne Države Hrvatske u prvim danima Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Od tada su odnosi na relaciji Rim-Zagreb bili vrlo bliski, a valjda u znak zahvalnosti na dotadašnju potporu Mussolini će od Ante Pavelića na dar dobiti Hrvatsko Primorje i najveći dio Dalmacije. Padom fašističke Italije u rujnu 1943. godine, a nedugo potom i vješanjem Mussolinija od strane njegovih ogorčenih zemljaka, kada Hitler zaposjeda najveći dio teritorija svog dojučerašnjeg saveznika, ustaški režim u Zagrebu okreće ploću. Da mu Italija nije postala protivnik zasigurno ne bi 1944. godine u Zagrebu objavljen naslov Zemlja i narod Istre, kao poseban izvadak iz ALMA MATER CROATICA, glasnika Hrvatskog sveučilišnog društva.
U njemu se u 11 poglavlja iznosi svestran prikaz istarskog poluotoka, kojima se niječe talijanstvo Istre i ukazuje na njeno hrvatsko biće. Takav stav se najviše osjeća u tekstovima u kojima se obrađuje povijest Istre i sastav stanovništva, piše o narodnim običajima, rasprostranjenosti glagoljice, razvoju hrvatske pismenosti, književnosti i narodnoj glazbi.
Gotovo svi autori tekstova su zagrebački sveučilišni profesori i doktori znanosti, među kojima su i poslijeratni uvaženi sveučilišni predavači Nikola Žic i Vladimir Bazala. U prikazivanju kulturne prošlosti Istre ne zazire se ni od talijanskih autora, pri čemu se spominje značaj skladatelja Smareglie te drugih ličnosti.
U knjizi je poseban prostor posvećen prirodnim znanostima, odnosno geologiji, biljnom pokrovu Istre, njenoj strukturi tla i glavnim značajkama istarske flore. Nezaobilazni su lovranski kesteni, maruni, ali i lovor u okruženju Opatije. Uz zanimljive tekstove slijede i karte, od kojih je većina prenijeta u ovom naslovu. Fotografski su prilozi dosta skromni, a tematski su vezani uz znamenite istarske narodnjake, Pulu, Pazin, odnosno freske u Bermu, koje su detaljno obrađene.
U toj knjizi Labinšćina je vrlo skromno zastupljena. Sa svega nekoliko se riječi spominju raški ugljenokopi te vađenje boksita, ni traga od njegovog ogromnog utjecaja na gospodarstvo u Istri te na ulozi u cjelokupnoj talijanskoj energetskoj politici. U povijesnom dijelu pored Balda Lupetine navode se i dva "odlična duha" crkvene reformacije - Matija Grbić(1503.-1559) i Matija Vlacić-Franković(1520.-1575.), za koje su tvrdi da su obojica iz Labina. Inače, za prvog znamenitog Istranina, čije se prezime osim u latinskoj verziji Gerbatius, često spominje i kao Grbac, ne zna se točno da li je zaista Labinjan, premda je poznato da je u Njemačkoj dočekao i i pomagao Vlačića.
U književnom prikazu mjesta je i za dr.Karla Lukeža iz Pićna, rođenog 1869. godine, koji je uz ostalo, napisao libreto za operu Petar Svačić, zbirku Cvijeće i trnje te prevodio s hrvatskog na njemački jezik.Od Pićanaca još se piše o skladatelju Matku Brajši Rašanu, a među prosvjetarima je i Gašo Licul, rodom iz Šumbera.
Na kraju knjige je i kronologija značajnih događaja u Istri u drugoj polovici 19. i početku 20. stoljeća, u kojoj nema ni riječi o Labinskoj republici, odnosno pobuni rudara.



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)