ZADNJA SMJENA - NAJBOLJA KNJIGA O RUDNICIMA LABINŠĆINE

Zadnja smjena - Svjedočanstva o posljednjem hrvatskom rudniku  autora Marina Fonovića, koja perom i kamerom prati vrlo temeljito, jasno, precizno, dokumentarno hladno, ali ne bez emocija prati "egzekuciju" posljednjeg rudnika ugljena u Hrvatskoj, bez dvojbe je najbolja knjiga dosad napisana o gotovo četiri stoljeća dugoj tradiciji rudarenja na Labinšćini. U toj je knjizi na vrlo pregledan  način dan sažet prikaz tradicije začete u Krapnu, a prekinute u selu Tupljak potkraj 1999. godine, ali najveća je njena vrijednost dokumentarnost u prikazivanju posljednjih mjeseci tog rudnika. Marino Fonović, posljednji novinar Raškog rudara, zauvijek se zadužio rudarima i ovom kraju, kada je odlučio pratiti svaki korak zatvaranja i nestajanja ne samo jednog rudnika, već i tako duge tradicije. Koje se najvjerojatnije sjeti tek kada ona zauvijek postaje samo prošlost, niz manje ili više upečatljivih sjećanja. Bez skromnog, ali izuzetno nadarenog novinara, koji je i kasnije, a sada živi i stvara u Zagrebu, napisao vrijedna djela, zauvijek bismo bili prikraćeni za neobične vrijedne fotografije koja prikazuje niz detalja u posljednjim danima rudnika, u odvlačenju mehanizacije iz podzemlja, rezanja tračnica, odvoženja "starog željeza" na otpad, do betoniranja ulaza u rudnik, posljednjih snimaka preostalih rudara ili posjete školske djece iz Viškova, koje za uspomenu odnose posljednje grumene "crnog" zlata.
Zahvaljujući Fonoviću, koji u knjizi, između ostalog, navodi da je od 1935. do 1999. godine u raškim rudnicima život izgubio 751 rudar, da je u Tupljaku od 1983. do njegova zatvaranja iskopano gotovo dva milijuna tona ugljena, ili od 1914. godine ukupno 39 milijuna tona ugljena, doznajemo i mnoštvo drugih podataka koji se odnose na na posljednje dane jedne tradicije koja je za sva vremena obilježila Labinšćinu. Proizvodnja je stala 17. svibnja 1999. godine, a posljednja dva vagoneta iz jame su izvučena 28. svibnja, "čime se zaključuje službena evidencija proizvodnje".
Stotinjak rudara ubrzo odlazi u prijevremenu mirovinu temeljem posebnog zakona, a ubrzano započinju priprema za njegovo zatvaranje, odnosno povlačenju opreme. Voda sve više prodire na bivše otkope, stvarajući podzemna jezera, a posljednja crpka izvučena 25. studenoga. Dan kasnije prestaju funkcionirati i telefoni. Posljednji su u Jamu Tupljak ušli Đani Ajkler i Ante Augustinović radi provjere razine vode, vrativši se na površinu u 10 sati i 20 minuta - bilježi precizno Marino Fonović, onda stanovnik istoimenog zaseoka u Plominskom Zagorju. Nakon njih u jamu nije više nitko ulazio.
Posljednje rudarsko okno na Labinšćini betonskom je pločom zatvoreno 5. veljače 2005. godine.
Knjigom Zadnja smjena njen je autor više nego odlično obavio svoj zadatak, premda ne bi dobio nikakvu packu ili primjedbu da se nije latio pera i kamere te bilježio svaki trenutak u zaokruživanju višestoljetne tradicije. To se ne bi, međutim, moglo reći za one koji su bili mnogo odgovorniji, plaćeniji i zaduženiji u spašavanju svega onog što je i mehanički, fizički tvorilo tu tradiciju. Kao što u ondašnjoj općini, Muzeju ili rudniku nisu imali sluha ili volje za očuvanje rudarske baštine prilikom ranijeg zatvaranja rudnika u Labinu i Ripendi, tako su i ovom prilikom, unatoč javnog upozorenja i odvajanja dijela te baštime dozvolili da sva oprema završi na otpadu. Štoviše ubrzo je i nekadašnji Dan rudara - 2. ožujka, u spomen na povijesni štrajk rudara 1921. godine, u Labinu ukinut, da bi se nečija savjest, barem djelomično, ali za mnoge stvari prekasno, probudila mnogo godina kasnije.
 Stoga je misija Marina Fonovića to vrijednija, a knjiga Zadnja smjena, do koje je danas teško doći, s razlogom najbolje svjedočanstvo o rudarenju na Labinšćini. Ili preciznije, o njegovim posljednjim danima.    

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)