IZ FOTOALBUMA RICHARDA SCHUSTERA 1914.1917. - NOVA MONOGRAFIJA O PRVOM SVJETSKOM RATU U ISTRI

Naslov je to nedavno objavljene fotomonografije o Istri tijekom Prvog svjetskog rata, koja je izašla u nakladi Sveučilišta Jurja Dobrile iz Pule u suradnji s pulskim Arheološkim muzejom. Fotoalbum austrijskog časnika, kao okosnica ovog i po volumenu zapaženog djela, sadrži više od 900 izuzetnih fotografija o tim teškim vremenima u Puli, ali i cijeloj Istri. Od toga je objavljeno nešto više od 500 fotografija, među njima i dvadesetak iz Labina, Krapna i sela Barbici, odnosno Raške doline.
Iz Barbića se u fokkusu fotografija našla mlada majka s djetetom, na fotografiji raške doline uočava se da su se tamošnja polja i u to teško vrijeme temeljito obrađivala, dok je u rudarskom Krapnu pažnju snimatelja privukla i crkvica svete Barbare, zaštitnice rudara s početka 20. stoljeća.
U knjizi je i čak 14 fotografija Labina, od kojih su za ovu prigodu izdvojene tek dvije - fotka najvjerojatnije malih Uskočkih vrata te raskošna dvorana za prijem plemićke obitelji Lazzarini, u kojoj se nalazi gradski muzej.
Inače, knmjiga ima više od 300 stranica, a tekstovi su usporedno pisani na hrvatskom i njemačkom jeziku. Urednik je Andrej Bander, grafički ju je odlično uredio Mario Rosanda, dok su recenziju napisali Kristina Zenzerović i Lana Skuljan-Bilić, kustos Povijesnog i pomorskog muzeja iz Pule, kroz čije je ruke prošlo mnogo starih fotografija ne samo Pule, već cijele Istre.
 

PUTUJEMO JADRANOM DO LABINA, RAŠE I LABINSKE REPUBLIKE

Knjiga Putujemo Jadranom, naslov je knjige objavljene 1965. godine u nakladi Znanje iz Zagreba. U njoj autor Mato Božičević putuje Jadranom, od Kopra do Budve, i bilježi svoja zapažanja.
Čini to umješno i zanimljivo, uključujući i kada obilazi rudarsku Labinšćinu. Drevni Labin, novi Podlabin ili rudarski "hit" Rašu. Ili piše o povijesti Labinske republike. Stil mu je tečan, podaci o prošlosti rudarenja brojni i točni, pa ne upadaju u oči sitnije greške. Primjerice luka Bršica postaje Bršćica, Krapan Krapanj, a Vinež Vinjež. Bit će da se dobro informirao o mjestima kojima će proći na svom dugom putu po Jadranskoj obali, pa mu nije izbjegao podatak da je jedan od vlasnika rudnika bio bogat bankar Rothschild, ili da je intenzivno rudarenje započelo 1808. godine. Došao je i do nama poznatog podatka da je izvjesni Filipo Veranci još 1626. godine počeo kopati ugljen, odnosno smolu.
Divi se i podatku u rudarskim galerijama i horizontima, odnosno katovima, kroz koje je bilo izgrađeno više od tisuću kilometara pruge, kojima je ugljena završavao na Štalijama odnosno luci Bršica. I niz drugih podataka, uključujući i da je Albona bila rimski municipij  te je da je Labinjana Matija Vlačić bio jedan od najučenih Europljana 16. stoljeća. Bit će ipak da je njemu prije puta u ruke došla knjižica Labin kroz stoljeća autora Milovana Marića Monyja, objavljene desetak godina ranije u kojoj na sličan način piše o našem kraju.
I ovaj putopis u sebi sadrži i malo agitpropovskog duha, što je bilo uobičajeno u ranoj fazi socijalizma, gdje se vanjski i unutarnji neprijatelj tražio ili očekivao na svakom mjestu. Stoga i ovaj autor spominje strane vlasnike koji su grubo eksploatirali ugljen na štetu siromašnih rudara. Pritom je malo prošao mjeru, kada je napisao da je plod takve nemilosrdne eksploatacije bilo i urušavanje dijela starog Labina zvano Sveta Katarina. Pritom ga valjda nitko nije upozorio da se to dogodilo u vrijeme socijalizma, kada se tako nešto prema ondašnjim službenim kriterijima nije moglo dogodi ni slučajno!
 

RAŠA U GRADNJI NA NEGATIVIMA NA STAKLU

U ondašnjoj Italiji Raša je odmah u početku gradnje u proljeće 1936. godine bila pravo čudo ondašnje države. Kada je u ljeto iste godine duče Benito Mussolini posjetio gradilište najpoznatijeg rudarskog grada s veoma visokim standardima urbanog i osobnog življenja onda je središte grada već imalo današnje oblike.

Kako je to isto gradilište izgledalo na početku, dakle svega nekoliko mjeseci kasnije može se vidjeti i iz pet negativa na staklu učinjeni u milanskom studiju Grand prix, prema svemu sudeći autora M. Cappellija.

Usmjeravanjem prema svjetlu dolazi se do fascinantnih slika, ali pokušavajući ih skenirati, uz veliku opasnost da ih oštetih, rezultati su mnogo skromniji. U Labinu nisam od njih uspio dobiti fotografije, za što postoje posebni studiji, pa ću s vama do daljnjega moći podijeliti preslike samo tri negativa na staklu. Jedno od njih je nastajanje središta Raše, odnosno ulice koja je od Trijumfalnih vrata vodila do rudarskog okna odnosno bolnice. Drugi se snimak, dosta kvalitetniji, odnosi na zgradu u Vinežu, nekadašnji spacio, u kojem se danas nalazi popularna gostionica obitelji Rastović. Na trećem se negativu naziru temelji i tek podignuti zidovi kuća u donjem dijelu Raše. Bit će da je prilikom slaganja negativa u kutije, kojih je očito bilo više, i to ne samo Arsije, već i drugih labinskih rudnika, došlo do malih grešaka, pa se u tom paketu našao i Štrmac, odnosno zgrada današnjeg popularnog restorana.

Ove vrijedne negative sačuvane su zahvaljujući Brunetu Nacinelliju, našem Labinjanu iz Kanade, koji ih je dobio, koliko sam shvatio, od svog noneta. Još jednom hvala obojici, uz obećanje da će ti snimci biti dio naše rudarske baštine, bez koje je nemoguće pisati povijest Labinšćine.
Skenirani su zahvaljujući Povijesnom i pomorskom muzeju iz Pule, odnosno kustosici Lani Skuljan-Bilić, koja pokazuje veliko profesionalno zanimanje za fotografije s Labinšćine.

OD DOPOLAVORA DO MIRAMARE

Davno sam sam sebi rekao da ću sakupljati stare razglednice Rapca sve dok u moje ruke ne dođe kartolina s motivom nekadašnjeg hotela Jadran. Još uvijek tragam za takvom razglednicom. Izgleda da je hotel izgrađen uoči početka Drugog svjetskog rata, da je u njegovom sastavu bio i Dopolavora, društveni dom pod kapom fašističkog režima, koji su se gradili u svim većim selima Istre.
Bio je to treći hotel u Rapcu. Prvi albergo Quarnero, otvoren je 1889. godine, bio je u vlasništvu obitelji Višković, a pod tim se imenom zapravo skrivao pansion. Hotel Trieste je sredinom dvadesetih izgrađen u produžetku gradske luke, a u njegovoj neposrednoj blizini otvoreno je prvo pravo rabačko kupalište. Za Jugoslavije bit će to popularni hotel Primorje, od kojeg danas radi samo restoran.
Dopolavoro, kasnije Jadran, ugošćavao je uglavnom labinske radnike i rudare te njihove obitelji. Danas je taj objekt pod nazivom Miramare jedan od simbola turističke povijesti Rapca, odnosno njegovog početka, koji je bio nezamisliv bez smještaja turista u obiteljskim kućama. Tradacija je to duža od jednog stoljeća.
Među šezdesetak razglednica s motivom Miramare odabrao sam ovih osamnaest na kojima ćete sami uočiti mijene u ovom dijelu Rapca s kraja tridesetih proteklog stoljeća, do izgradnje zaobilaznice otprilike pola stoljeća kasnije.

TRGET KOLOVOZA 1945.

Pišući nekada o luci Bršici, između ostalog i u knjizi Do socijalizma i natrag, zabilježio sam da je ta luka neobično važna za prijevoz raškog ugljena, počela radom 23. srpnja 1945. godine. Kako je pisao ondašnji Glas Istre, s redakcijom najprije u Poreču, a potom Rijeci, luka je prvi brod primila tog dana, tek dva mjeseca nakon završetka rata. Saveznici su tada bombardirali luku, termoelektranu Vlaška i neke druge objekte, u more bacili mine, pa je trebalo mnogo truda za osposobljavanje razrušene luke. Kako u to vrijeme Bršica nije bila željezničkom prugom povezana sa zaleđem, početak njena što bržeg obnavljanja bio je neobična važan za prijevoz ugljena iz također pokrenutih rudnika. Pritom je bilo mnogo snalaženja i improvizacija raških rudara, a kao jedan od vrijednih inovatora u Glasu Istre se spominje i Viktor Pajtler, iz Krapna, inače rodom Slovenac.
Kako su tada bili uništeni i gatovi, dizalice i sva mehanizacija došao sam do podatka da je utovarna rampa montirana na potopljeni putnički brod u luci, koji je nekoliko godina služio kao molo.
Fotografija Raškog zaljeva, odnosno Targeta, kako na njoj piše, iz augusta 1945. godine, u prethodnu tvrdnju unosi malo dvojbe. Na ovoj se fotografiji lijepo vidi potopljeni brod, ali ne u luci već uz obalu ispred samog Trgeta. Brod nije bio putnički, već trgovački. Iz toga se može donijeti više zaključaka, od kojih je i pretpostavka da u luci nije bilo nikakvog potopljenog putničkog broda
Italia. Isto tako može se pretpostaviti da je tvrdnja o brodu Italia točna, ali da je u isto vrijeme stradao i neki drugi brod u nedalekom Trgetu. U tekstu o Bršici objevljenom u spomenutoj knjizi naveo sam da je odmah nakon rata u Raškom zaljevu na minu naletio brod Vis, koji je uništen a posada spašena. Možda je to brod Vis?
U svakom slučaju dosta pitanja, dvojbi i nepoznanica koje bi se mogle razriješiti tek temeljitim pročešljavanjem arhiva, ali i razgovora s preživjelim ljudima tog vremena ili njihovom djecom. Možda i ovaj tekst u tome pomogne, a kao vjeran svjedok tog vremena je i ova izuzetna fotografija malog formata, koja mi se gotovo izgubila među drugim fotografijama i dokumentima.

 

RABAC - OSNOVNOŠKOLCI SREDINOM PEDESETIH

Zahvaljujući Bertu Škopcu, Rapčanu koji dvadesetak godina živi u Milanu, došao sam do ovih dviju vrijednih fotografija. Na njima su polaznici osnovne škole u Rapcu, generacije 1964. i 1965. godine, od kojih je podosta već umrlo, a podosta otišlo širom svijeta. Među njima je i Nada Škopac-Faraguna, Bertina sestra, koja živi u Americi. Kada je otišla u svijet te seu fotografije ostale u njihovom obiteljskom albumu. Vjerujem da će se dosta Rapčana te generacije prepoznati na njima.
Osnovna škola Lege nazionale počela je radom 1900. godine, a u istoj zgradi rabački osnovnoškolci sjede i danas! Nešto kasnije u Rapcu je, u kući u kojoj je danas restoran Rapčanka, otvorena i hrvatska pučka škola Družbe Ćirila i Metoda.
Nakon što su prije gotovo pola stoljeća zatvorene područne škole u Drenju i Ripendi, rabačka je škola posljednja s takvim statusom.

RUDAR - OMLADINSKI PRVAK HRVATSKE 1964. GODINE!

Raški nogometni klub Rudar nastao je zbor rudara i od prvih je dana bio financiran njihovim novcem. I zato dok je rastao rudnik rastao je i NK Rudar, koji se sredinom šezdesetih, otprilike u vrijeme zatvaranja rudnika u Raši, preselio u Labin. Ta povezanost osobito se osjećala  u prvim godinama postojanja NK Rudar, koji je počeo svoj put na modernom stadionu u Raši, koji je građen uporedo s najmlađim gradom u Istri.

Kada su nestali Istarski ugljenokopi, a kasnije počela i kopniti ekonomska moć Labina i Labinšćine, nestala je i moć, ugled i uspješnost nekada najpopularnijeg labinskog sporta. Ostala su samo sjećanja, uz neizostavnu nadu, koja uvijek umire, da je moguć povratak na stare staze.
Uz prvotimce neobično su tada bili uspješno juniori, mladi igrači, o kojima je, tamo šezdesetih godina brinuo Giovanni Privrat, nekada i sam igrač Rudara, a kasnije najtrofejniji trener "zelenih". Najveći u lancu uspjeha je pehar za osvojeno omladinsko prvenstvo Hrvatske 1964. godine, koje je obilježeno i prije dvije godine.

Završni turnir održan je 29. i 30. studenoga te godine u Labinu, a do njega juniori Rudara dolaze nakon što su u eleminacijskom dijelu prvenstva, pobijedili i nogometaše Rijeke, koja je tada i kasnije svoju snagu temeljila i na vrsnim labinskim nogometnim znalcima. U prvoj utakmici Rudar pobjeđuje Slavoniju iz Osijeka, a u finalnoj utakmici dočekuje iz Šibenik.

Impresionirani i zbunjeni Labinjani vrlo brzo gube 3:0, što je smirilo prepunu tribinu. Šibenčani su svojima javili da im pripreme svečan doček, ali bio je to račun bez krčmar. Opuštene i za slavlje spremne Dalmatince najprije načinje Ismet Huskić prekrasnim zgoditkom, koji budi nadu. Onda na scenu nastupa Toni Benković drugim golom slobodnim udarcem sa 25 metara, a izjednačujući pogodak, koji izaziva erupciju sreće među gledateljima, djelo je Klaudija Barbića!

Slijede penali u kojima su Labinjanim bili uspješniji golovima Benkovića, Đanija Rapca i Vlade Golje i ispisana je nova stranica povijesti Rudara. Koja se nikada kasnije nije ponovila u tom obliku.

O tome sam detaljnije pisao u knjizi 40 zelenih proljeća, objavljeno u čak 3 tisuće primjeraka daleke 1986. godine, što je  razlog da se ona još uvijek može nabaviti. U prilogu objavljujem tu stranicu, ako i fotografiju nogometaša bez čelnika, koju sam sinoć našao među brojnim drugim dokumentima vlastite arhive.