Čini to umješno i zanimljivo, uključujući i kada obilazi rudarsku Labinšćinu. Drevni Labin, novi Podlabin ili rudarski "hit" Rašu. Ili piše o povijesti Labinske republike. Stil mu je tečan, podaci o prošlosti rudarenja brojni i točni, pa ne upadaju u oči sitnije greške. Primjerice luka Bršica postaje Bršćica, Krapan Krapanj, a Vinež Vinjež. Bit će da se dobro informirao o mjestima kojima će proći na svom dugom putu po Jadranskoj obali, pa mu nije izbjegao podatak da je jedan od vlasnika rudnika bio bogat bankar Rothschild, ili da je intenzivno rudarenje započelo 1808. godine. Došao je i do nama poznatog podatka da je izvjesni Filipo Veranci još 1626. godine počeo kopati ugljen, odnosno smolu.
Divi se i podatku u rudarskim galerijama i horizontima, odnosno katovima, kroz koje je bilo izgrađeno više od tisuću kilometara pruge, kojima je ugljena završavao na Štalijama odnosno luci Bršica. I niz drugih podataka, uključujući i da je Albona bila rimski municipij te je da je Labinjana Matija Vlačić bio jedan od najučenih Europljana 16. stoljeća. Bit će ipak da je njemu prije puta u ruke došla knjižica Labin kroz stoljeća autora Milovana Marića Monyja, objavljene desetak godina ranije u kojoj na sličan način piše o našem kraju.
I ovaj putopis u sebi sadrži i malo agitpropovskog duha, što je bilo uobičajeno u ranoj fazi socijalizma, gdje se vanjski i unutarnji neprijatelj tražio ili očekivao na svakom mjestu. Stoga i ovaj autor spominje strane vlasnike koji su grubo eksploatirali ugljen na štetu siromašnih rudara. Pritom je malo prošao mjeru, kada je napisao da je plod takve nemilosrdne eksploatacije bilo i urušavanje dijela starog Labina zvano Sveta Katarina. Pritom ga valjda nitko nije upozorio da se to dogodilo u vrijeme socijalizma, kada se tako nešto prema ondašnjim službenim kriterijima nije moglo dogodi ni slučajno!
Nema komentara:
Objavi komentar