VILETE - MREŽA ZA NAVODNJAVANJE VRTOVA VODOM IZ RUDNIKA!

 Rasvjetljavanje betonskog dimnjaka nekadašnje gradske toplane Podlabina, najmlađeg grada ne samo Istre, već i ondašnje Kraljevine Italije, koji će iduće godine obilježiti svoj 80.rođendan, aktualiziralo je priču tog sustava za grijanje stanova i ureda. Toplanu je imala i Raša, a sada se može samo govoriti o davno svršenom vremenu u ova grada. Osamdesetih godina 20. stoljeća toplana se ugasila u Labinu, a samo nešto kasnije i u Raši, danas službeno najmlađem istarskom gradu. 

Manje je poznato da su Vilete, nekada  najluksuznija četvrt Podlabina, službeno Pozzo littorio d'Arsia, imale još jedno malo čudo - mrežu za navodnjavanje tamošnjih vrtova, koja je omogućavala njihovu odličnu obradu! Koliko se sjećam, jer tada je naša obitelj živjela u Viletama, cijevi za navodnjavanje su bile iznad zemlje, a kroz njih je protjecala voda iz rudarskog okna!

Trajalo je to kojih petnaestak godina, a onda se zbog visokih troškova održavanja od navodnjavanja diglo ruke. Na ta vremena još uvijek podsjeća veliki željezni rezervoar za vodu, od kojeg se voda prirodnim padom spuštala do vrtova. Nalazi se i danas iznad Vileta, neposredno uz stazu koja iz drevnog Labina vodi do tih kuća. Ili još točnije: uz pješačku stazu do starog grada uređenu potkraj pedesetih godina proteklog stoljeća, uz blizini stepenice koje vode do kina i današnjeg hotela Peteani. Taj bi rezervoar najvjerojatnije već poodavno završio u starom željezu, da je kojim slučajem pristup njemu mnogo jednostavniji!

GODINA 1981 - DOM ZDRAVLJA LABIN GOST LIJEČNIKA IZ RUSKOG GRADA KURSKA

 Pobuna labinskih rudara, oživotvorena u ovih dana aktualnoj Labinskoj republici, posredni je krivac za posjetu zaposlenika Doma zdravlja prije točno 40 godina gradu Kursku, smještenom na zapadu europskog dijela ondašnje Ruske federacije. U skladu s ondašnjom politikom bratstva i jedinstva, Labin je bio zbratimljen s drugom srodnim gradovima u krvi nestaloj Jugoslaviji, među kojima je bilo i Titovo Užice. Poveznica je bila njihova Užička republika.

Kako su Užičani tada bili bliski i s zdravstvenim radnicima tog ruskog grada veličine oko pola milijuna stanovnika, tako su se, tako su i prijatelji od njihovih prijatelja bili od njih ugošćeni. Prije Moskva, Crveni trg i mauzolej Lenjina, a potom skok do Kurska. O tom susretu svjedoči i ovaj zanimljiv snimak naših i ruskih liječnika, zubara, farmaceuta i drugog osoblja.

U sredini, u bijeloj košulji i kravati je šef domaćina, a odmah do njega osam godina kasnije preminuli dr. Lino Peršić, legendarni ravnatelj Doma zdravlja Labin. Lijevo od njega su Ruskinje, a ostalo su najvećim dijelom naša prepoznatljiva lica. Na samom vrhu je dr. Lučano Mohorović sa suprugom te nedavno preminuli Anđelo Barbić. Ostale "face" pokušajte sami prepoznati.    

 

25 GODINA RUKOMETA U LABINU - MALA KNJIGA TISKANA 1979. GODINE

 Labin je nekada bio grad rudara, iz kojeg su iznikli poznati likovni umjetnici, pjesnici, ali i sportaši. Nogometni klubovi imaju najdublje korijene i najviše navijača, ali po uspjesima rukometaša i rukometašica, popularnih rukometašica, te državnim reprezentativcima, ovaj je sport najtrofejniji ne samo u našem kraju, već i u Istri.

Prvi jubilej labinskog rukometa -25 godina osnivanja prvog kluba, obilježen je 1979. godine, između ostalog i prigodnom knjižicom, do koje sam slučajno došao ovih dana. Kako nema puno stranica, svega 44, a među njima su i brojni sponzori, odnosno ondašnja labinska poduzeća, ali i privatnici, koji su vjerno ogledalo tadašnje gospodarske slike ovog dijela Istre, prilažem cijelo štivo. U tekstu, ali i na slikama, prepoznat ćete mnoge poznate sportske i društvene, od kojih podosta nema više među nama.

Knjigu su uredili Marijan Milevoj (nisam ja, ima nas u Labinu više s istim imenom i prezimenom!), Albino Mileta i Frane Biočič, jedan od utemeljitelja rukometa u našem gradu.

  

"UŽARENI" BETONSKI KAMIN NEKADAŠNJE GRADSKE TOPLANE

 Visoki dimnjak nekadašnje gradske toplane pokretane na (nekadašnji) raški kameni ugljen, funkcionalno i vizualno uvijek je na Pjacalu bio u drugom planu. Život rudnika doslovce se vrtioo oko rudarskog tornja, popularnog "šohta", kojim su se rudari Jame Labin svakodnevno, u pravilu u tri smjene, spuštali na otkope  - svoja radna mjesta nekoliko stotina metara ispod površine zemlje. Na spuštanje ogromnim liftom u rudnik tako je lijepo i vjerodostojno u dokumentarnoj emisiji HRT-a uoči obilježavanja 100.obljetnice Labinske republike, kako tepamo velikom štrajku, opisao Josip Pino Štemberga, jedan od prvih domaćih inženjera rudarstva. Tu nelagodu u želucu, s kojom se on gotovo svakodnevno suočavao, doživio sam i ja - samo jednom, ali vrlo intenzivno, kada sam kao novinar pulskog dopisništva Radio Zagreba, s magnetofonom posjetio garave "kovare" na njihovom radnom zadatku. Koji je za mnoge rudare bio jednosmjeran.

Betonski visoki dimnjak,koji odlično prkosi vremenu, imao je sasvim drugu, mnogo manje važnu ulogu za rad rudnika, pa kao da se i nakon  njegova zatvaranja na neki način osjećao zanemarenim. Dok je iz njega sukljao gusti crni dim, zagađujući i zrak, još smo ga nekako i trpjeli, jer to je bilo jamstvo da gradska toplana grije zgradu direkcije rudnika i obližnjih zgrada, uključujući labinske škole i Vilete (onda Zagrebačku ulicu). Kada je toplana osamdesetih proteklog stoljeća ugašena, kao da se još više i vizualno marginalizirana. Sve su se priče vrtjele oko "upokojenog" rudarskog tornja, oko kojeg su se vrtjela sjećanja, ali i razni planovi te mnoga obećanja. Ako se  pogled slučajno zaustavio na betonskoj vertikali, smještenoj između Pjacala i dvorišta nekadašnjeg transportnog poduzeća Istratrans, zamijetilo se da je s vremenom kiša i vrijeme isprala njegov čađom optočen vrh. Taj crni prsten može se naći još samo na starim kartolinama.

Stoga me ugodno iznenadila spoznaja da su za ovogodišnji rudarski jubilej, uz "šoht" i gotovo četiri desetljeća nedovršeni spomenik rudaru-borcu nedaleko od autobusnog kolodvora, osvijetljene i elegantne konture još jednog spomenika rudarenju u gradu podignutom prije 79. godina. Najljepši ugođaj doživjet ćete se večernjim razgledavanjem "užareng" dimnjaka, a ako ste trenutno daleko od Labina, odnosno Poca, kako smo nekada zvali Podlabin, nudim vam zajedničku šetnju fotografijama moje male "škljoce"! 

Uz rudarski pozdrav Sretno!

     

Osvijetljen kamin u noći neobičan je i iz drevnog Labina!

SAMO OSAM GODINA MLAĐI OD LABINSKE REPUBLIKE!

 Kakio me prijatelj zamolio da provjerim sadržaj spomen ploča postavljen na mjestu krvavog okončanja pobune labinskih rudara prije točno sto godina, danas poslije podneva našao sam se u Štrmcu na mjestu tog povijesnog događaja, obilježenog nizom zbivanja u Labinu i na Vinežu. 

Ubrzo se zaustavljam na ulazu u mjesto bivšeg rudara i prilazim spomen ploči postavljenoj 8. travnja 1981., u spomen na šest desetljeća pada sovjetske republike nakon 34 dana otpora. Kaže da su rudari Adalbert Sijkora i Maximilian Ortar ubijeni u krvavom sukobu između rudara i talijanskih vlasti, potpomognuti fašističkim skupinama.

Nakon pedesetak koraka krećem prečacem do ulaza u nekadašnji rudnik, gdje je na Dan rudara 2. ožujka 1954. na pročelju tamošnjeg rudnika postavljena spomen-ploča posvećena istom krvavom događaju. Međutim, na njemu su uklesana imena petorice ubijenih rudara, zajedno sa Sikorom i Ortarom, kao i imena Mate Poldrugovca, Johana Mikca i Franje Margana. Očito je da sadržaj ovih ploča šalje različite, prilično zbunjujuće poruke, pa oni koji dolaze sa strane i prvi su put na tom mjestu, ne znaju kome vjerovati. Dok se pitam gdje je istina i zašto ta dilema već dugo nije riješena, primjećujem da se odboru približava meni nepoznata osoba. Izašao je iz skupe limuzine, hodajući uspravno i sigurno, što još uvijek nije moglo sakriti njegove visoke godine. 

Nakon što me pozdravlja, pita me da li je to mjesto na kojem je postavljena spomen ploča, radi koje dolazi iz Pule. "Dolazim zbog Mate Poldrugovca, čiji unuk živi u Trstu. To je moj rod, a umro je u rovinjskom zatvoru, nakon što je bio zlostavljan i ranjen" - reče meni nepoznati čovjek, dobacivši da su i još neki drugi s te ploče na sličan način bile žrtve oružanog sukoba rudara s talijanskom vojskom. Kada mu kažem da je to njegova lijepa gesta, on se dodatno otvori rekavši da me se sjeća kao novinara i mojih knjiga. Na upit kako se on zove odvrati da mu je ime Branko Lizzul, krsno ime Ivan, da je rodom iz Šumbera, ali da je cijeli život proveo u Puli. Najprije kao mesar, a potom sa sinom vodi salon namještaja. Od početka sam zbog njegove otvorenosti s njim na ti, pa me, vođen novinarskom znatiželjom, nije bilo teško pitati kada je rođen. Kada mi je naveo da je svijet ugledao prije čak 92 godine, da je samo osam godina mlađi od Labinske republike, ostao sam bez teksta!!!

A ca recete vi?