"UŽARENI" BETONSKI KAMIN NEKADAŠNJE GRADSKE TOPLANE

 Visoki dimnjak nekadašnje gradske toplane pokretane na (nekadašnji) raški kameni ugljen, funkcionalno i vizualno uvijek je na Pjacalu bio u drugom planu. Život rudnika doslovce se vrtioo oko rudarskog tornja, popularnog "šohta", kojim su se rudari Jame Labin svakodnevno, u pravilu u tri smjene, spuštali na otkope  - svoja radna mjesta nekoliko stotina metara ispod površine zemlje. Na spuštanje ogromnim liftom u rudnik tako je lijepo i vjerodostojno u dokumentarnoj emisiji HRT-a uoči obilježavanja 100.obljetnice Labinske republike, kako tepamo velikom štrajku, opisao Josip Pino Štemberga, jedan od prvih domaćih inženjera rudarstva. Tu nelagodu u želucu, s kojom se on gotovo svakodnevno suočavao, doživio sam i ja - samo jednom, ali vrlo intenzivno, kada sam kao novinar pulskog dopisništva Radio Zagreba, s magnetofonom posjetio garave "kovare" na njihovom radnom zadatku. Koji je za mnoge rudare bio jednosmjeran.

Betonski visoki dimnjak,koji odlično prkosi vremenu, imao je sasvim drugu, mnogo manje važnu ulogu za rad rudnika, pa kao da se i nakon  njegova zatvaranja na neki način osjećao zanemarenim. Dok je iz njega sukljao gusti crni dim, zagađujući i zrak, još smo ga nekako i trpjeli, jer to je bilo jamstvo da gradska toplana grije zgradu direkcije rudnika i obližnjih zgrada, uključujući labinske škole i Vilete (onda Zagrebačku ulicu). Kada je toplana osamdesetih proteklog stoljeća ugašena, kao da se još više i vizualno marginalizirana. Sve su se priče vrtjele oko "upokojenog" rudarskog tornja, oko kojeg su se vrtjela sjećanja, ali i razni planovi te mnoga obećanja. Ako se  pogled slučajno zaustavio na betonskoj vertikali, smještenoj između Pjacala i dvorišta nekadašnjeg transportnog poduzeća Istratrans, zamijetilo se da je s vremenom kiša i vrijeme isprala njegov čađom optočen vrh. Taj crni prsten može se naći još samo na starim kartolinama.

Stoga me ugodno iznenadila spoznaja da su za ovogodišnji rudarski jubilej, uz "šoht" i gotovo četiri desetljeća nedovršeni spomenik rudaru-borcu nedaleko od autobusnog kolodvora, osvijetljene i elegantne konture još jednog spomenika rudarenju u gradu podignutom prije 79. godina. Najljepši ugođaj doživjet ćete se večernjim razgledavanjem "užareng" dimnjaka, a ako ste trenutno daleko od Labina, odnosno Poca, kako smo nekada zvali Podlabin, nudim vam zajedničku šetnju fotografijama moje male "škljoce"! 

Uz rudarski pozdrav Sretno!

     

Osvijetljen kamin u noći neobičan je i iz drevnog Labina!

SAMO OSAM GODINA MLAĐI OD LABINSKE REPUBLIKE!

 Kakio me prijatelj zamolio da provjerim sadržaj spomen ploča postavljen na mjestu krvavog okončanja pobune labinskih rudara prije točno sto godina, danas poslije podneva našao sam se u Štrmcu na mjestu tog povijesnog događaja, obilježenog nizom zbivanja u Labinu i na Vinežu. 

Ubrzo se zaustavljam na ulazu u mjesto bivšeg rudara i prilazim spomen ploči postavljenoj 8. travnja 1981., u spomen na šest desetljeća pada sovjetske republike nakon 34 dana otpora. Kaže da su rudari Adalbert Sijkora i Maximilian Ortar ubijeni u krvavom sukobu između rudara i talijanskih vlasti, potpomognuti fašističkim skupinama.

Nakon pedesetak koraka krećem prečacem do ulaza u nekadašnji rudnik, gdje je na Dan rudara 2. ožujka 1954. na pročelju tamošnjeg rudnika postavljena spomen-ploča posvećena istom krvavom događaju. Međutim, na njemu su uklesana imena petorice ubijenih rudara, zajedno sa Sikorom i Ortarom, kao i imena Mate Poldrugovca, Johana Mikca i Franje Margana. Očito je da sadržaj ovih ploča šalje različite, prilično zbunjujuće poruke, pa oni koji dolaze sa strane i prvi su put na tom mjestu, ne znaju kome vjerovati. Dok se pitam gdje je istina i zašto ta dilema već dugo nije riješena, primjećujem da se odboru približava meni nepoznata osoba. Izašao je iz skupe limuzine, hodajući uspravno i sigurno, što još uvijek nije moglo sakriti njegove visoke godine. 

Nakon što me pozdravlja, pita me da li je to mjesto na kojem je postavljena spomen ploča, radi koje dolazi iz Pule. "Dolazim zbog Mate Poldrugovca, čiji unuk živi u Trstu. To je moj rod, a umro je u rovinjskom zatvoru, nakon što je bio zlostavljan i ranjen" - reče meni nepoznati čovjek, dobacivši da su i još neki drugi s te ploče na sličan način bile žrtve oružanog sukoba rudara s talijanskom vojskom. Kada mu kažem da je to njegova lijepa gesta, on se dodatno otvori rekavši da me se sjeća kao novinara i mojih knjiga. Na upit kako se on zove odvrati da mu je ime Branko Lizzul, krsno ime Ivan, da je rodom iz Šumbera, ali da je cijeli život proveo u Puli. Najprije kao mesar, a potom sa sinom vodi salon namještaja. Od početka sam zbog njegove otvorenosti s njim na ti, pa me, vođen novinarskom znatiželjom, nije bilo teško pitati kada je rođen. Kada mi je naveo da je svijet ugledao prije čak 92 godine, da je samo osam godina mlađi od Labinske republike, ostao sam bez teksta!!!

A ca recete vi?

 

SPOMEN PLOČA RUDARIMA POGINULIM U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI I U RUDNIKU - JEDINI SPOMEN NA NJIHOVE ŽTRVE

 Uskoro, 2. ožujka, održat će se velika proslava stote obljetnice štrajka i pobune rudara Labinšćina, poznatijeg kao Labinska republika. Bit će to i svojevrsni uvod u najvažnije izbore u zemlji, lokalne izbore koji će se održati sredinom svibnja. Stoga se u Labinu žuri, s uobičajenom zakletvom političara na ogroman doprinos rudara u stvaranju identiteta današnjeg Labina i Labinštine, s posebnim naglaskom na njihovu ogromnu žrtvu za naše bolje sutra. Jer mnogo je više lokalnih rudara umrlo na njihovom radnom mjestu iskopavanja nego u oba svjetska rata!

Tada bi neko zločesto, što ja nisam, sigurno bacio, i zašto su Labinjani, početkom devedesetih godina 20. stoljeća, ubrzo nakon što je IDS došao na vlast na demokratskim izborima (na čelu sa svim bivšim glavnim čelnicima SKH-SDP-a ), odustao od Dana rudara - 2. ožujka, koji je tada bio državni praznik, kao popularni blagdan tadašnje Općine Labin? Sigurno bi nam domaći političari uzvratili da je tada bilo takvih vremena, ili, štoviše, umiljato janje koje sisa dvije ovce! Što je na neki način i logično. Jer, prije svega, Dan rudara i dalje se obilježava 2. ožujka kojem gotovo svake godine nazoče svi hrvatski predsjednici - od Tuđmana, Mesića, Kolinde Grabar-Kitarović do Zorana Milanovića, "predsjednika s karakterom." I drugo, nije li ljepše i ugodnije proslaviti Dan grada Labina sredinom kolovoza prije ljetnog kolektivnog odbora i u opuštenoj atmosferi?

Da, i podsjetiti da su brojni šefovi država koji štuju rudare i prvi antifašisti u Europi i okolici započeli u svibnju 1958. godine, kada je obilježena 150. obljetnica vađenja ugljena na ovom području (u ovome neću spominjati kontekst da se Duce Mussolini spustio među rudare u okno Karlota u Raši u ljeto 1936. godine tijekom obilaska gradilišta budućeg najmlađeg i najmodernijeg grada u Istri i okolici, ali tada nije spomenuo štrajk ili prvi borci koji su se tome usprotivili.) 

Kasnije je Tito obilježio pola stoljeća Labinske republike održavši veliki skup, a zatim je pokrenuo novu termoelektranu u Plominu, koja je tada spalila naš raški ugljen. Od tada je prošlo još toliko desetljeća, dovraga, pa je sada više nego opravdano proslaviti ovaj veliki jubilej s toliko pompe. Dovoljno da dovrši spomenik rudaru-borcu podignut nedaleko od mjesta njegovih povijesnih govora (prvi je bio 15. lipnja već spomenute 1958.). Ili postaviti obelisk na gradskom groblju svim raškim rudarima ubijenim na bojnim poljima i iskopinama u rasponu od Habsburgovaca početkom 19. stoljeća do Tuđmana krajem 20. stoljeća, o čemu sam često slušao kao mladi novinar. A da se i ne spominje toliko zakletva da ćete otvoriti veličanstveni rudarski muzej ili jedinstveni Podzemni grad.

Za utjehu nam ostaje (nadam se zasad) mala neugledna i zaboravljena spomen ploča na ulazu u nekadašnju direkciju Istarskih ugljenokopa Raša u (nekadašnjem) Podlabinu. I na samom ulazu u Gradsku knjižnicu Labin, koja svojedobno nije dobila naziv po velikoj Giuseppini Martinuzi, čije je ime početkom višestranačja u našem gradu bilo odveć ideološki obojeno, kako su zaključili ondašnji gradski vijećnici. Ploča je nedaleko od nekadašnje mramorne dvorane ( i sadašnje knjižnice) poznate i po susretima Tita s sudionicima Labinske republike(ali i po velikom štrajku rudara započetom 8. travnja 1987. godine, koji je još više uzdrmao onda već dobrano nakrivljenu Jugoslaviju.) Ili samo nekoliko desetaka metara od nekadašnje mrtvačnice rudnika, gdje sam se kao učenik klanjao ljudima koji su, za dobro nas i naše domovine, ginuli na svom radnom mjestu. Postavljena je 2. ožujka 1958. godine, a uz zvijezde i rudarske čekiće na zaboravljenoj ploči jedva se može pročitati:

RUDARIMA POGINULIM U NARODNOSLOBODILAČKOJ BORBI I RUDNIKU

                                                     Slava im!

  

DOKUMENT PUČKE ŠKOLE U RIPENDI OD 1916. GODINE

 Šetajući se prije nekoliko dana starim Labinom naiđem na znanca, od kojeg doznadoh da je nedavno upoznao čovjeka rodom iz Ripende, koji od 1948. godine živi u Argentini. Te se godine kao mladi pomorac našao u toj južnoameričkoj zemlji, gdje je iznenada operiran od slijepog crijeva. Dok je on ležao u bolnici njegov je brod nastavio svoj put bez njega. Očekivao je da će ostati tamo samo do oporavka, ali sudbina je htjela drugačije, pa će Argentina postati njegova nova domovina. Kada je u svoj stari kraj došao nakon dugo godina neobično se iznenadio što je sve u proteklim desetljećima izgrađeno u podnožju drevne Alvone, kasnije Albone i današnjeg Labina.

Stjecaje okolnosti dan kasnije dolazim do nove poveznice između Ripende i te iste Argentine, nakon prvog svjetskog rata, gdje će zasnovati svoju obitelj i dom. Zvao se Josip Bembić, rođen je 24. listopada 1905. godine u Ripendi, a podatke o njemu doznao sam od dokumenta Školske obavijesti, koju je 15. srpnja 1916. godine izdalo Upraviteljstvo prvog razreda mješovite pučke škole u Ripendi. Dokument je potpisala razrednica i učiteljica Hermina Retzner, kojim se njegove roditelje obavještava  da "na temelju ovih redova može ovaj učenik prestupiti u prvi razred 4. skupnog odjela." Uz obvezu roditelja potpiše, što je njegov otac Ivan Bembić i učinio.  

Iz Školske obavijesti doznaje se da je učenik Josip bio odlikaš, a za razliku od današnjih ocjena 1 je potvrda nečije prvoklasnosti, koju j on imao za predmete Vjeronauk, Čitanje, Pisanje, Naukovni jezik, Računsko i geometrijsko oblikoslovlje, Pjevanje, Tjelovježba i Vanjski oblik pismenih radnja. Istu ocjenu dobiva i za Ponašanje i Marljivost, dok je malo lošiji bio u predmetima Njemački jezik i djelomično Risanje. U zaglavlju ovog dokumenta navodi se da je Pučka škola u Ripendi u sklopu Školskog odbora Pazin i Pokrajine Istra.

Taj neobično zanimljiv i vrijedan dokument dobio sam od moje susjede Marije Bembić, kojemu je naš "glavni lik" bio borba njenog supruga Silvana Bembića, rodom iz zaseoka Knapići u Ripendi. I on se zvao Ive, kao i njihov otac. Ta je svojevrsna svjedodžba, kao i dopisivanje s rođakom iz Argentine, kao i drugi zanimljivi materijali, čuvala i domu Bembića podignutom prije gotovo tri stoljeća. 

Pod pokroviteljstvom Družbe Ćirila i Metoda ta je pučka škola otvorena još 1907. godine, tri godine prije nego u Rapcu, u kući obitelji Paliska u zaseoku Vicani, u kojoj se gajio snažan narodnjački duh.o čemu prvi put pišem 1988. godine u knjizi Kartolini z Labinšćini. Škola na hrvatskom jeziku odvijat će se do 1920. godine, kada se, nakon dolaska Istre unutar granica Italije, zatvaraju  te škole, a nastava se odvija isključivo na talijanskom jeziku. Uskoro će Ripenda dobiti veliku i modernu školu, čija je zgrada nakon zatvaranja nastave ali sada na hrvatskom jeziku, devastirana početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća potpuno devastirana.

      

Srećno Novo leto - Labin 1988.

 Cera me je iznenadila jena lepa kartolina, ka je na svet prišla 1988. leta. Poslo mi ju je moj pretel i urednik mojeg prveh libreti Valter Černjul, urednik onaput joko popularne Labinske komune, ke već dugo nažalos ni. 

Na nje so dvi vertikali groda - kampanil i gradska ura. I na te so čestitke dvo vela Labinjona, ki saki na svom fozu imajo joko radi svoj stori Labin.

Prvi je pokojni akademski slikar Renato Percan, jedon od najvećeh hrvoskih, a ne samo labinjonskeh slikari. Rojen je na Trgete, žive je va Meduline, a zakopon je na cimitre va Nedešćine, ili koko se je do 1955. zvola Sveta Nedelja. Bi je veli pitor, ma još veći šlovek, ka mi je sa  kontenat za moj libret Kartolini z Labinšćini na svojo fozo nacrta više motivi Labina i drugeh mesta na naše Labinšćine.

Drugi veli Labinjon, šlovek i poeta, naš Vinejon Daniel Načinovič, ka mi je napiso lepo pjesmo Labinske kartolini za sejni libret.

Ja kada mi je ta danas ritka kartolina prišla va ruki spametini son se zajno storega groda va teh leta. Spameti son se koko je puno sveta docekivalo na Crće sako novo leto, ali i maškari, ma i rukometašice, popularne Labudice, kada so postale prvoligašice. Spemeti son se i prve picerije ku je bi opra Duško Nikolić, ka je pred malo don umra, pred ocijima mi je puno mlodeh va kafićah Krožera, Re bar i Sipe bar, a i mlodi ki so se družili va noveh barah na obnovljene Ulice svete Katarine.

Bo pokle tega je va stori grod prišla neka naša domoća korona, pa je se pomalo šlo va novi Labin spoda store Alvone, ili se bar za vajka zaparlo.

Nanke maškari ne pridivajo više gore, a tu se ne ceka ni Novo leto. A mene je sejno vajka trdo lep i ku me ni va njin por don neki vrah mi fali!

 

JAKOV ŠUMBERAC LUKIĆ - PRVA I DOSAD NEPOZNATA ŽRTVA ŠTRAJKA RUDARA 1921. GODINE!!!

 Poznato je da su u povijesnom štrajku labinskih rudara, koji je trajao od 2. ožujka do 8. travnja 1921. godine, poznatom kao Labinska republika, u oružanom slamanju tog događaja 8. travnja u Štrmcu, poginula dva rudara - Maksimilijan Ortar iz Čehoslovačke i Slovenac Adalbert Sykora. O tome na prilazu nekadašnjem rudarskom mjestu svjedoči i prigodna spomen-ploča postavljena 1981. godine. Za koji dan, ulaskom u 2021. godinu počet će i obilježavanje stote obljetnice štrajka, koji se za Jugoslavije slavio kao Dan rudara SR Hrvatske, ali i kao najveći općinski blagdan Labina, koji je često bio i neradni dan obilježen nizom prigodnih događanja.

Stoga me ovih dana iznenadio poziv mladog Larija Zahtile iz Komunalnog poduzeća Prvi maj iz Vineža, koji me upoznao s podatkom da je na groblju u Nedešćini, jednom od najuređenijih na Labinšćini, naišao na spomenik poginulom sudioniku Labinske republike! 

Da skratim priču, odmah sam sjeo u auto i krenuo do tog mjesta. Do spomenika sam došao tek iz drugog pokušaja uz dodatno obrazloženje Larija, tražeći ime Jakova Šumberca Lukića, budući da su slova uklesana u kamenu bila teško čitati. Zapravo ne znam što sam očekivao, ali bio sam prilično iznenađen. U njemu se navodi da je Jakov rođen 1890. godine „kao borac Crvene straže Labinske Republike život je položio na barikadama 15. ožujka 1921.“ Ako je to stvarno istina, a nije riječ o novinskom članku, već o spomeniku preminuloj osobi, zašto se to nigdje ne spominje u opisu kronologije povijesnog štrajka s kojim se toliko ponosimo? Zašto to nije zabilježeno na njegovom grobu nakon rata? I kako to da posvetu na grobu mnogo godina nakon njegove smrti nije podigla radnička država i njegovi drugovi, već osobno njegov sin Alfonso, rođen 1917. godine, kako se to može zaključiti "iz priloženog."

Istog sam dana doma pregledao svu svoju literaturu o Labinskoj republici i radničkom pokretu na Labinšćini, ali nigdje nisam naišao na njegovo ime. Drugi sam se dan obratio Feruču Bernazu iz Nedešćine, koji odlično poznaje ljude i prilike u svom mjestu. Od njega sam doznao tek nešto o toj obitelji, ali ništa više od toga. Rekao mi je da su se u Nedešćini izgubili tragovi te obitelji te da je Alfonso, sin Jakova Šumberca, nakon rata bio oficir JNA i da ne zna gdje su danas njegovi potomci. 

Nakon toga mi je bilo tek jasnije zbog čega je napisano da je Jakov Šumberac ostavio svoju obitelj u "crnoj bedi", ali ništa više od toga. Postoji li rasplet tajne oko ovog spomenika, ako je vjerovati napisanom na jedva uočljivoj spomen ploči na groblju u Nedešćini, prvoj žrtvi na barikadama Labinske republike!?

Sinoć sam razriješio i tu nepoznanicu zahvaljujući Valteru Černjulu, dugogodišnjem i posljednjem glavnom uredniku ugašenog općinskog glasila Labinska komuna, koji je odmah reagirao nakon što je pročitao ovaj tekst. Najviše mu je pažnju privuklo ime Alfonsa, koji je svom ocu podigao spomenik s već spomenutom posvetom. Za čas se sjetio da je s njim osamdesetih godina obavljen razgovor u mjestu Strunjan nedaleko od Portoroža, gdje je živio nakon što je kao oficir napustio JNA i počeo ploviti svijetom na trgovačkim brodovima. Vrlo opširan članak je potpisala Liliana Vale, koja je u to mjesto radnim zadatkom putovala zajedno sa fotoreporterkom Slavicom Ružić i Valterom Černjulom.  

Prema njegovim riječima Alfonso je bio prvoborac Labinšćine, u NOB je krenuo prije kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943. godine, kasnije je postigao lijepu karijeru u JNA, ali zbog buntovne prirode i nemirna duha odlazi u prijevremenu mirovinu, odabravši svoj samostalni životni put. 

U ovoj je priče najvažnije ono što je rekao o ocu Jakovu, naglasivši da je on zaista bio prva žrtva velikog štrajka i pobune labinskih rudara, događaja poznatog kao Labinska republika. Rudari preuzimaju potpunu vlast nad rudnicima u Štrmcu, Vinežu i Krapnu, a njegov je otac od prvog dana, kao pripadnik Crvenih straža, čuvao toplanu, popularnu "kaldaju" upravo u Štrmcu. Slabo obučen jedne hladne ožujske noći teško je pokisao za olujne kiše. Dobio je upalu pluća, od koje umire već 15. ožujka, trinaestog dana štrajka. Nije mu pomogla ni pomoć legendarnog liječnika baruna Tomassa Lazzarinija, člana najbogatije i najpoznatije labinske obitelji onog doba, poznatog po svojoj humanosti i besplatnom liječenju ovdašnjih siromašnih seljaka. Prema njegovom sjećanju sahranjen je bez svećenika uz mnogo crvenih proleterskih zastava. Pod istim je simbolima četiri godine kasnije na labinskom groblju sahranjena i legendarna humanistkinja i pjesnikinja te iskrena prijateljica rudara Giuseppina Martinuzzi. U članku sin Alfonso ne spominje da je on svom ocu nakon rata postavio nadgrobnu ploču s prigodnim tekstom, a još manje da je razočaran takvim ignoriranjem njegove smrti od strana ondašnje ( i njegove) komunističke vlasti, odnosno njegovih drugova, premda ga je ta nepravda teško pogodila.

Nekoliko godina nakon gubitka oca, nedvojbeno prve žrtva Labinske republike, koji je umro na zadatku, njegova se majka preudala, pa je neobično siromašna obitelj imala ukupno desetoro djece. Polubrat Alfonsa po majci je bio Renato Šumberac, zvani "piccolo tenente", također sudionik NOB-a i poslije rata aktivan u društveno-političkom i privrednom životu Labina.

Ta nepravda nije ispravljena do današnjih dana i vjerojatno bi to ostalo nepoznato sve do danas da on sam, zbog poštovanja žrtve svog oca, nije podigao već spomenuto spomen-obilježje na groblju u Nedešćini. Ovakav odnos glavnih labinskih aktera nekadašnje radničke države prema autentičnoj povijesti u svakom je slučaju neobjašnjiv, ali samo pod uvjetom ne prihvati li spoznaja da se u revolucijama i ratovima priznaje i potom slavi samo prolivena krv žrtava. 

Vjerujem da je skoro obilježavanje stote obljetnice Labinska republike najbolja prilika da službeni Labin, koji se ponosi akterima tog štrajka, na prigodan način ispravi tu grešku i javno se nakloni djelu Jakova Šumberca Lukića, prvoj žrtvi tog velikog povijesnog događaja u ovom dijelu Istre. Sve drugo je nastavak iskrivljavanja povijesnih činjenica.     

Na ovaj tekst reagirale su Bruna Šumberac iz New Yorka i Alenka Valerjev iz Rijeke, kćerke Alfonsa, potvrdivši da je točno sve što je napisano o njihovom nonetu Jakovu. "Ponosne smo na njega i njegovu žrtvu, sjećanje na njega okuplja cijelu našu mnogobrojnu obitelj i nadamo se da će se u skorom obilježavanju 100. obljetnice Labinske republike konačno skinuti veo s te neobične šutnje o Jakovu Šumbercu Lukiću" - poruka je njihovih unuka.

Nove detalje o Alfonsu doznao sam i od Louisa Santalese, humaniste i jednog od najobrazovanijih Labinjana u New Yorku, koji je u taj grad došao daleke 1949. godine, s kojim se poznajem dugo godina. Piše mi da Alfonsa nije nikad, vidio ali da se on često susretao s njegovim ocem (kojemu sam na ovom blogu posvetio poseban članak), nakon što se sedamdesetih proteklog stoljeća, poslije raskida s JNA, kao oficir na trgovačkom brodu. Tada je bio sasvim drugačiji čovjek nego u vrijeme rata, kada je bio "veliki boljševik i komesar" - prenosi Luigi sjećanja svoga oca na te zanimljive susrete. On se pak Alfonsa sjeća tih ratnih dana kada je u njegovom selu Santalezi, zaseoku Lukići bio narodni zbor. "Prvo nego ca bi pocne miting neki je zavopi "Molim malo tišini!" A ja kao 11-letni otrok, ma anke i stareji, ne smo znali ca je to "tišina" ili kega to zovejo." Navodi da je još za rata, iako su svjetonazorski bili dva svijeta, vrlo respektirao njegova oca.

Već ranije smo od Komunalnog poduzeća Prvi maj, koje brine o grobljima na Labinšćini, dobili informaciju da su spremni održavati groblje prve žrtve velikog štrajka labinskih rudara ukoliko dobiju suglasnost njegovih potomaka. U međuvremenu nam je odgovorila kćerka Bruna iz Amerike, naglasivši da će oni sami brinuti o održavanju nonetovog groba, ali da je zainteresirana za osobu koja bi im očistila kameni spomenik i time tekst učinilo čitljivim.

  O tom događaju u povodu obilježavanja 100. obljetnice Labinske republike u nedjeljnom proju Jutarnjeg lista zanimljiv članak napisala je pulska novinarka Barbara Ban, s kojom sam nekada kratko vrijeme radio u Glasu Istre.

Čitajući sinoć nakon dugo vremena ponovo veoma zanimljivu knjižicu Labin kroz stoljeća autora Milovana Marića Monya, tiskanu početkom pedesetih godina proteklog stoljeća, neobično sam se iznenadio kada je on spomenuo Jakova Šumberca, kao prvu žrtvu Labinske republike! U poglavlju Labinska republika on o njemu piše:

U tom razdoblju 15. ožujka umro je poznati rudarski borac Šumberac Jakov, koji je uz svečane rudarske počasti sa crvenim zastavama i bez svećenika sahranjen. Na njegovom grobu je tog dana prvi puta u Istri odsvirana "Internacionala".

Više nego neobično da se u vrijeme Jugoslavije, kada je na Labinšćini tiskano više knjiga o Labinskoj republici, te u ožujku 1981. godine u rabačkom hotelu Mimosa održan simpozij na tu temu, o prvoj žrtvi nije napisan ni redak, zbog čega je njegov sin svome ocu tih godina sam podigao  spomenuti spomenik. Sada je krajnje vrijeme da se ispravi greška, ili  nečija namjerna odluka o ignoriranju prve žrtve i pobune labinskih rudara poznate kao Labinska republika, kojoj se ove godine službeni Labin, u povodu 100. obljetnice tog događaja, vratio na velika vrata.

LABINSKE SREDNJOŠKOLKE POČETKOM PEDESETIH 20 STOLJEĆA

 Ja iskustva znam da najviše zanimanja zanimaju stare fotografije, na kojoj se nalaz osobe koje su dobrim dijelom još na ovom svijetu. Ovo je jedna od njih, ali sumnjam da je na njoj ostalo još malom živih, ali tu su njihova djeca. jedna od njih je Patricia rođena Peršić iz Australije, čija je majka na ovoj slici. Zvala se Katica Blašković, rodom je bila iz Šumbera, a na slici je krajnje desno s crnim opasačem oko struka. 

Ovu nam je sliku iz Amerike poslala Rina Pamić, rođena 1949. godine u selju Boljevići nedaleko od Kršana u obitelji Peršića. Nju je rod Patricije zamolio da se pokuša otkriti, odnosno prepoznati što više ostalih imena s te fotografije nastale prema njima 1949. godine, kada je Rina imala svega pet godina. Uspjelo se prepoznati tek dvoje - bivšeg pekara Frankovića iz sela Kraj Drage, koji se tim poslom bavio u Svetoj Nedelji. Tu je i šarto Berto Načinović iz Nedešćine, koji se tim poslom i sada bavi u Astoriji. ostali su enigma, a ne zna se ni gdje je ta fotka nastala. 

Sumnjalo se na Nedešćinu, ali nama, bivšim labinskim srednjoškolcima, nije teško prepoznati dvorište današnje srednje škole, u kojoj su do 1949. godine živjeli njemački ratni zarobljenici, koji su i dovršili zgradu sve do njenog krova. Na njoj nije bilo teško prepoznati prof. Stjepana Matečića, legendu labinskog srednjeg školstva, koji uz Labin iz Zagreba dolazi u jesen 1949. godine, a sada njegove kosti počivaju na labinskom groblju. U to vrijeme u Labinu počinje radom Rudarski tehnikom, a već ranije su djelovala Rudarska škola, te Škola učenika u privredi. Bit će da su to bile maturanti te škole koji su se u to vrijeme često slikavali za svojim maještrima. 

O do Matečića lijevo sjedi Mario Milevoj Kagarin, brat od mog oca i vrlo dobar moj borba, koji je onda radio kao odgojitelj u domu učenika, čiji je jedno vrijeme bio i upravitelj. Tu moje poznavanje aktera s ove vrijedne slike i prestaje, ali ne prestaje tvrda želja njihovih potomaka da prepoznaju što više njih. Slika je nastala  početkom pedesetih, znači prije više od 70 godina, bilo je teško siromašno poraće oskudno svime, pa se vjerojatno mnogi od njih, u potrazi za boljim životom, rasulo svijetom. S njima su otišle samo uspomene, uključujući i ovu fotografiju, koja se sada posredno vratila na mjesto svog nastanka!