RAŠA - PRVA MONOGRAFIJA NAJMLAĐEG GRADA U ISTRI

Arsa - il villagio per i minatori della S.A. carbonifera ARSA, naslov je prve monografije Raše tiskane 1937. godine u Trstu, vjerojatno u vrijeme svečane inauguracije najmlađeg istarskog grada potkraj te godine. Tvrde korice malog formata, prigodan i vrlo sažet tekst nepoznata autora popraćen sertijom fotografije, koje su vjerojatno bile u prvom planu. Ondašnji fašistički režim ne krije ponos gradom, čije je gradilište 7. kolovoza 1936. godine, navodi se u monografiji, posjetio i Duce, prema njima najzaslužniji za nastanak grada rudara u Raškoj dolini.

U tekstu  svi osnovni podaci o Raši, koja je šest kilometara udaljena od Labina i 40 kilometara od Pule. Ponose se ne samo kućama sa četiri stana za ruda, već se spominje i pitka voda, telefonska mreža, toplana, bolnica, škola, crkva, hoteli su rudare i službenike, škola vrtić, trgovine, kinodvorana i dvorana za druženje, boćalište, pošta i niz drugih sadržaja. Kako u vrijeme nastajanja monografije, vjerojatno prve u Istri, sve građevine nisu bile dovršene u igri su bile i skice, odnosno crteži. Na jednom od njih je i tada neizgrađena palestra-sportska dvorana u sklopu nove škole i vrtića.

Fotografije su vrlo zanimljive, dio od njih dosad i neobjavljivan, na njima ljudi gotovo da i nema, ili su vrlo sitni. Vjerojatno sve s ciljem dokazivanja vrijednosti grada i objekata u njemu koje su podignuti radi tog istog malog - čovjeka!

VILETE - POGLED NA PODLABIN

Od dvadesetak starih kartolina na kojima prevladava motiv Vileta najdraža mi je, barem trenutno, ova koja se prvi put pojavljuje na blogu. Nastala je početkom šezdesetih, a u Osijek je krenula 6. studenoga 1963. godine, da bi se Lesi vratio kući potkraj ovog tjedna. Zanimljiva je njena poleđina iz koje se isčitava da je kartolinu u poštanski sandučić bacila naša sugrađanka Jovanka Dakić s nadom da će dobiti nagradu Saponije.
Za mene je ova razglednica zanimljiva iz više drugih razloga, a jedna od njih je i kuća u kojoj sam živo sve do vjenčanja, a nekoliko godina kasnije. Živo sam u prvom stanu prizemlja, a u drugom je godinama živjela obitelj rudara Stipeta Matoševića. Iznad njega je šezdesetih živjela obitelj Sipeta Juričića Ćozeta, a prije toga Marijo Bičić, poznati labinski revolucionar, kojega posao i napredovanje odvode u Pulu. Sjećam se da su u stanu iznad nas bila tri direktora Istarskih ugljenokopa - najprije Ivo Marinović, potom Tomažo Dobrić Snašićev i na kraju obitelj Antona Štemberge Cinjenice, poznatijeg kao predsjednika Općine Labin. Prije toga on je, nakon demobilizacije iz JNA sa činom kapetana, jednom vrijeme bio i potpredsjednik Kotara Pula. U ono televizije još nije bilo, a mi klinci najčešće smo tijekom ljeta igrali nogomet na kršinima obitelji Šćira, a tokom zime razne igre, od kojih mi je najviše u sjećanju ostao graničar. Kuhalo se na zidanom štednjaku, a po zimi i grijalo, u kojem se ložio raški ugljen s mnogo sumpora. Ugljen se po povoljnijoj cijeni, ili možda i besplatno, dobivao putem bonova.
Dokolicu sam znao razbijati i gledanjem kroz prozor prema kinu, brojeći ljude koji su prema starom gradu prolazili tek izgrađenom starom i stepeništem. Jednom prilikom sam se toliko bio nagnuo nad otvorenim prozorom, valjda "loveći" ribe, da sam u jednom trenutku izgubio ravnotežu. U bolnici sam odležao sedam dana, što je presudilo da te jeseni nisam otišao u prvi razred. Vjerojatno da nisam bio tako tvrde glave, posljedice pada na beton mogle su biti još teže. Ili da sam kojim slučajem, ne daj Bože, živio na katu!
Nakon snažne kiše jednu nas je noć iz sna probudila snažna grmljavina, koju je izazvalo rušenje tek izgrađenih javnih stepenica. Očito nedovoljno kvalitetno. Teško kamenje srušenog stepeništa dokotrljalo se do naših vrtova, koji su se onda vrlo dobro uređivali. Dobrim dijelom i stoga što su se vrtovi napajali besplatno vodom iz obližnjeg rudnika dopremane cjevovodima.
Ispod naše kuće godinama se nalazio Dispanzer i ambulante Doma zdravlja, kojem me moja dobra mama Ivanina vodila čim sam malo kihnuo. Zato ta zgrada nije bila okruženima vrtovima, već parkom, što se i vidi na ovoj razglednici.
Ostale pojedinosti o Podlabinu početkom šezdesetih, novog grada u podnožju drevne Albone, čije su granice završavale barakama na mjestu današnjeg Lidla, neka svatko od vas sam potraži i komentira.

Druga razglednica nastala je kojih petnaestak godina kasnije. U međuvremenu su nastale velike promjene, kako u središtu Podlabina, tako i na Katurama, gdje je nastalo naselje stambenih višekatnica, koje su u posljednjih nekoliko godina temeljito obnovljene. Ipak, na ovoj razglednici Labin još uvijek nema sportsku dvoranu, a ni okruglu zgradu nekadašnje Službe društvenog knjigovodstva. U prvom planu kartoline su stepenice i zgrada u kojoj sam proveo djetinjstvo i mladost, odnosno mojih prvih četvrt stoljeća življenja.

IZ ALBUMA IVETA DRAGUZETA - BISERI O POČECIMA ISTRATRANSA

Kao dijete sjećam se imena nekih vozača Istratransa rodom s Barbanšćine. Jedan od njih je bio Ive Draguzet iz istoimenog sela, čijeg sam sina Marčela upoznao na porti zgrade Grada Labina u starom gradu. Razgovarajući u hodu doznadoh da mu je otac Ive bio vozač Istratransa sve do umirovljenja. Rođen je 1924. godine a umro je prije nešto više od dva ljeta. Nato sam mu odvratio da su naši očevi bili prijatelji i poslom povezani, budući da je i moj otac Bepi Kagarin gotovo sve do umirovljenja bio na čelu nekad vrlo uspješne transportne radne organizacije. Uz podatak da mu je mama bila Milevoj iz Puntere rodom Labinjonka Marčelo bi spomene da ima lijepe fotografije svog oca o Istratransu, ondašnjem Autoprometu.

I za svega nekoliko dana u mojim se rukama našla izuzetna mala zbirak starih fotografija koju sada s radošću dijelim s vama. Samo neke od njih sam već vidio, a na njima je, uz Iveta Draguzeta primjerice moj otac, zatim borba Šilijo, Aldo Fable, Načinović i drugi vozači Istratransa početkom pedesetih. Kasnije naiđoh i na legendu Kancijanija, Livija Čekadu io mnoge druge meni nepoznate ljude. Odmah sam prepoznao prikolicu kovarice, prve ratne kamione - dar Amerikanaca, zatim Tam Pionire iz Maribora, zapravo licenca čehoslovačkog kamiona Praha. Zatim prve moderne korijere FIAT i OM, koje su vrlo brzo zamijenile neugledne sanduče.
Većina ovih fotografija nastala je u Raši, ispred direkcije rudnika, gdje je tada bilo i sjedište Autoprometa, odnosno putničke sekcije.

U ovoj priči je vrijedno zabilježiti pažnja obitelji Draguzet prema ovoj foto dokumentaciji, koja ne govori i svjedoči samo o šoferu Ivetu već i zanimljivom djeličku naše ne tako davne prošlosti. Hvala im.

TN ST. ANDREA - ILI TURISTIČKO BUĐENJE RAPCA

Turisti su u Rabac počeli dolaziti još potkraj 19. stoljeća odsjedajući u malom hotelu Quarnero ili privatnom smještaju, kao novom izvoru dodatnih prihoda. Nova era masovnog, modernog turizma započela je mnogo kasnije - početkom šezdesetih 20. st. aktiviranjem današnjeg hotela Primorje, nekadašnjeg Alberga Citta di Trieste, odnosno prenamjenom rudarskih hotela Marina i Mediteran u objekte za (devizne) goste. Odmah je učinjen novi veliki turistički korak malog Rapca izgradnja modernog turističkog naselja s pet paviljona i restoranom i drugim sadržajima na punti svetog Jurja.

U skladu s ondašnjim trendom i približavanja svjetskim turističkim tokovima ime tog sveca u talijanskoj verziji postalo je naziv novog naselja, kojega će prilikom otvaranja onda obišao u ondašnji najdraži gost Josip Broz Tito, o čemu sam pisao u posebnog tekstu ovog bloga.

Ukratko tim su ulaganjem širom otvorena vrata turizmu u dotad anonimnom Rapcu, koji će do kraja tog desetljeća, dakle u samo desetak godina dobiti ukupno oko deset tisuća smještajnih jedinica. Sve što se kasnije događalo u našem biseru bila je dogradnja i proširenje tada stvorenih objekata. U nekim je stvarima učinjen i korak nazad, primjer rušenjem zabavnog centra, popularne Bašte, koja je, kako se vidi na ovim razglednicama iz sredine šezdesetih, već bila dio turističke ponude Rapca. Glavni je projektant bio vrhunski arhitekt Bregovac, čiji se "štih" osjeća i u drugim hotelskim kompleksima na na našoj obali. Suradnik mu je bio Ljubo Kuntarić iz Opatije, ondašnjoj generaciji poznatiji kao skladatelj popularnih šlagera

Ove snimke D. Rendulića iz Agencije za fotodokumentaciju Zagreb, mnogo više i mnogo bolje od teksta svjedoče o Rapcu tih dana. I nama Labinjanima, kojima je turizam preko noći otvorio ne samo nova radna mjesta, već i nove vidike.

ZBOG RAŠE U BEOGRAD!

Što sam stariji to sam siguran da se ništa slučajno ne događa. Tako se nisam slučajno upoznao sa Draganom Velikićem, trenutačno najpoznatijim i najboljim srpskim književnikom. Dijete beogradskog asfalta, sin jugoslavenskog oficira kao dječarac s obitelji dolazi u Pulu, gdje je njegov otac pomorski kapetan Dunav zamijenio morem. Pula će postati drugi njegov grad, grad djetinjstva, sazrijevanja, odrastanja i prve ljubavi, kojima će se kasnije često vraćati. Više puta u romanima, od Via Pule, Bonavie do posljednjeg romana Islednik.

Pripremajući se po običaju temeljito za svoje romane u ruke mu je došla i moja knjiga Raša moje mladosti, nakon čega smo se i upoznali te družili više puta u našem Labinu, zajedno s njegovim prijateljem Goranom Banom iz Pule.

U završnoj fazi pisanja romana Islednik, u kojem piše o svojoj majci, prikazuje zapravo svoj životni put, u kojem je uz Pulu i Istru ucrtana i Labinšćina. Rabac, Labin, Trget i Raša. Malim Trgetom je i danas fasciniran, a duboko u sjećanjima ostala je njegova urezana sjećanja na Rašu tijekom putovanja iz Rijeke do grada Arene. Tada su, prisjećat će se i moji stariji Aršijani, predasi uz kavicu i pivo bili česti na raškom trgu. Ili Na mesto va Raše, kako će zajedno zapjevati naši pulski Labinjani Daniel Načinović i Bruno Krajcar. "Mnogo ljudi piše, ali je malo pravih pisaca kakav je Velikić. To je uživanje u čistoj literaturi. Njegova vas rečenica uvijek vodi dalje, kao što je u glazbi činio Hendriks!"
Prije otprilike dva tjedna Dragan mi je poslao njegov još vrući roman, kojega sam iste noći pročitao u dahu. Kako nemam riječi da opišem to djelo bit će mi lakše citirati kratku ocjenu kritike Gorčina Stojanovića otisnitu na korici romana.

Ne imajući ambiciju da ocjenjujem to djelo reći ću samo da je Dragan Velikić maestralno, bez suvišnih riječi, patetike ili kritike s odmakom vjerno ocrtao povijesne prilike u Istri i posebno Puli. 

"Mene je posebno zagolicao njegov opis Raše, kojem se vraća u više navrata, a najviše u šestom poglavlju." Kad bi se bog našao u Raši, u malom rudarskom gradu na pola puta između Pule i Rijeke, gdje su vozači linijskih autobusa redovito pravilu pauzu, osjećao je uznemirenje. Kao da je zatvoren u kavezu, otvoren prizor iz sna. Sve je na tom trgu bilo nadrealno. Ulazilo se u crtež, a ne u prostor.Trg je uvijek bio prazan, jer, umjesto u središtu, nalazio se na obodu grada, izvan putanja njegovih nevidljivih stanovnika. Visoka trijumfalna kapija, sa slavolukom i parolama u slavi Tita, spajala ga je s obližnjim malim trgom."
Promocija knjiga bila je onajavljena za ovaj utorak, a kako sam se već ranije samojom ženom Mirom dogovarao da iz Zagreba malo skočimo i do naših susjeda u Beogradu, eto odlične prilike za odličan izlet u nekadašnjem glavnom gradu propale Jugoslavije.

Promocija, prva od dvije u Beogradu, održana u prostranoj knjižari-kafiću SKC Delfi, jedna od 27 knjižara izdavačkih kuća Laguna u gradu od dva milijuna stanovnika. Lijepo novo iskustvo, osjećam se odlično, a malom sam digao i nos kada je autor romana, od mene u šali nazvan Karlo Grande, ili Veliki, okupljenima naveo da je i među njima moja malenkost, u romanu nositelj jedne od epizodnih uloga! Za to smo vrijeme moja žena i ja bili u društvu s Nikolom Lorencinom, poznatim beogradskim filmskim umjetnikom i profesorom. Rodom je iz Meduline, jedno je vrijeme radio u Novom listu, a nekada je odlično surađivao s raško-pulskim novinama Armandom Černjulom. Posebno me obrađivao informacijom da posjeduje dokumentarni film o Labinu i Labinšćini snimljenim 1950. godine, kojega će mi rado ustupiti!

Kratak boravak u Beogradu, za kojeg sam se osjećao vrlo ugodno među druželjubivim i gostoljubivim domaćinima, odlično je bio "režiran" od našeg Dragana, velikog prijatelja i promotora Pule i Istre. Bili smo u njegovom stanu s velikim kartom Istre na zidu. Šetali smo se gradom i na kraju dana večerali na Skadarliji. I preostala dva dana stalno smo bili posjetitelji tog boemskog dijela Beograda, ručajući u restoranima Dva goluba i Tri šešira, uz obveznu glazbu Roma. To nam nije bilo teško budući da se zakupljeni stan nalazio u neposrednoj blizini nezaobilaznih Skadarlija. Stan je pripadao beogradskoj dramskoj umjetnici Ivi Modli, koja je kao učenica prije nestanka stare države boravila u Labinu, spuštajući se pješačkom stazom do našeg Rapca! Slučaj ili ne, odgovorite sami! Slučajno ili ne, ali na zidu kreativno uređenog stana umjetnice dočekao nas je ogroman plakat s likom velikog talijanskog slikara Giorgia de Chirica. Autora koji je nadahnuo glavnog konstruktora Raše Gustava Pulitzera Finalia, na kreaciju upravo ovakve Raše i njenog glavnog trga! Bit će da me je spojio s velikim srpskim književnikom i doveo na beogradsku promociju njegove knjige!

 

TITO HEROJ- U OČIMA TURISTA IZ NIZOZEMSKE!

Godinama je u Rabac na godišnji odmor dolazio jedan uglađeni nizozemski umirovljenik, koji se u slobodno vrijeme bavio i slikanjem. Slikao je i u Rapcu, boraveći početkom osamdesetih u jednom od hotela na Veloj đirini, u Olivi. Bilo je to odmah nakon smrti Tita, pa je naslikao više portreta Maršala. Jedan od njih poklonio je Silvanu Zahtili, nedavno preminulom direktoru hotela.
Bio je to razlog i za kraći razgovor s njime na Radio Puli, gdje sam tada bio zaposlen. Rekao je između ostalog da je bio zadivljen činom njegovih partizana koji su digli na ustanak protiv jake i okrutne Hitlerove soldateske, tamo negdje na brdovitom Balkanu. Sa mnom u društvu bila je mlada dama
iz Nizozemske i predstavnica jedne turističke agencije, koja je uz svoje prezime dodala i Knapić, kako se prezivao njen životni odabranik!
U to vrijeme u zemlji tulipana, domovini našeg gosta, u zemlji mlade Ane Frank, njemački je okupator činio teška zlodjela bez organiziranog otpora domaćeg stanovništva. Time je ugled Tita u očima Europljana kao uspješnog ratnika i vojskovođe bio neprikosnoven, a njegovo divljenje još veće. Zločini odmah nakon rata učinjeni nad zarobljenim vojnicima, njemačkim ili njihovim domaćim kvislinzima ne mogu nijekati njegov ratni doprinos antifašističkoj koaliciji. Kao što se ti zločini ne mogu opravdati ili braniti tim doprinosom. Jedno i drugo bit će neizbježna tema istraživanja povjesničara, dok se aktualni političari i građani moraju okrenuti stvaranju demokratskog društva snažnog gospodarstva i poštenog pravnog ustroja. Društva pravde u kojem će biti krajnje tolerancije za sve oblike različitosti, a nikakve za lopovluk u režiji političara, od kojih su nastala mnoga zla u Hrvatskoj.

 

KOVA JE NASA - BECI SO VRAJZI

Rudnici, rudarenje i rudari trajno su obilježili Labinšćinu, trasirajući ne samo njen gospodarski razvoj, već i društveni život i demografsku sliku. Zemljom siromašan kraj, krajolik kamenjara i škrte zemlje bio bi mnogo siromašniji da se njegovo bogatstvo nije krilo duboko ispod zemljine površine. Zbog kamenog ugljena prebogatog sumpora se na Labinšćinu dolazilo iz drugih dijelova Europe. Rudnici su bili bogat ratni plijen, a i Italiji bi lakše pao gubitak Istre nakon Drugog svjetskog rata da su kojim načinom uspjeli sačuvati Istarske ugljenokope. Industrija, turizam, trgovina, promet - sve je to na ovim prostorima nastalo kao plod rudarske aktivnosti.
Zbog svega toga razumljiva je nostalgija starijih generacija Labinjana, koji su na bilo koji način vezani uz rudnike i rudare. Međutim, uza sve to nitko od nas nije htio da mu je svakodnevno radno mjesto na otkupu nekoliko stotina metara ispod zemlje, nerijetko i ispod razine mora. Rudarski pozdrav Sretno nije bio slučajan, jer u povijesti rudarenja u našem kraju na svom je radnom mjestu život ostavilo blizu dvije tisuće rudara, uz nekoliko velikih katastrofa, od kojih su najpoznatije bile one koje su se bile 1940. godine u doba Italije i četiri godine kasnije za Jugoslavije.
Stoga je i razumljivo što su se rudari zaklinjali da svoju djecu neće pustiti u rudnik, što su oduvijek tim poslom bavili samo oni koji nisu imali drugog izbora. U pravilu vrlo siromašni ljudi. Znali su to dobro i partizani za NOB-a, koji su narodu, da bi im bili što bliži, privlačniji i spremniji na odlazak u njihove redove, obećavali da nakon rata opni neće ne samo plaćati porez, već neće ići ni u rudnik. Odnosno da će njihovo posao biti mnogo lakši.
Odmah nakon rata kada su prestala ratna stradanja obnova rudnika na Labinšćini postala je vrlo aktualna i posao bez odlaganja. Njemački ga vojnici srećom nisu minirali, ali najveća opasnost došla je u vlastitom dvorištu - nije bilo dovoljno rudara za pokretanje, a kasnije i normaliziranje proizvodnje. Na otkope se dolazilo direktno nakon demobilizacije, stalno se organiziralo "dobrovoljan" rad u rudniku, i to ne samo na Labinšćini, već širom Istre. Za odlazak u rudnik agitiralo se i u Lici, Hrvatskom Zagorju i Dalmaciji, a mnogi povratnici iz Francuske, Nizozemske, Njemačke i Amerike završili su u Raši i Labinu. Tu se našlo i više stotina njemačkih, ali i domobranskih ratnih zarobljenika, od kojih je dosta stradalo u već spomenutoj nesreći 1948. godine. Rad u rudniku pod "mus" potaknuo je i dodatno emigriranje naših ljudi. Pogotovo onih koji su živjeli uz more, a pomorstvo im je bilo mnogo bliže i draže od rudarskog otkopa!
U takvom okruženju manjak rudara bio je stalan i bolan, o čemu vrlo zorno svjedoči i ovaj "marketinški" proglas iz tih godina. Iz tog je vremena nastao i termin "četvrti obrok", još jedan od mamaca za privlačenje ljudi u rudnik. Nudilo se toliko toga da se, može se isčitati između redova, da oni koji ne žele taj raj, ili nešto s njima nije u redu, ili ne vole novo socijalističko društvo.
U godinama koje su uslijedile nastala je i ova fraza kojom sam naslovio ovaj tekst.
Sretno!!!