LABIN - POLITIČKA ELITA ISPRED KUĆE VLASTI

Kopajući po svojoj arhivi fotografija i razglednica u rukama mi se našla zanimljiva fotografija s najpoznatijim društveno-političkim radnicima i privrednicima Labinšćini u prvim poslijeratnim godinama. Nepoznatom fotografu pozirali su ispred ulaza u zgradu općine u Labinu, podignute 1900. godine, popularnom Municipiju, na isti način kao što su političari rado činili i za Austrije, a potom i u doba Italije. Također nije mi poznat ni povod njihova okupljanja, ali je znana godina nastanka snimke - 1961. Ipak, poznata lica glavnih labinskih batica i drugih mojih sugrađana u vrijeme kada sam upisao prvi razred gimnazije, zatim limena glazba, partijska zastava i zimski kaputi, daju naslutiti da se radi o obilježavanju Dana Republike ili nekog drugog praznika.

 U fokusu fotografije su tri predsjednika općine, po današnjem političkom vokabularu - gradonačelnici, koji su bili općinski čelnici u tom razdoblju - Anđelo Verbanac, Ivan Zaneto Golja( u mantilu) i Ivan Franković. Odmah do Golje je Nini Poldrugovac, a u prvom redu desno su Josip Mikac, do njega Milevoj Dušić, zatim kasniji općinski predsjednik Bepi Gobo. Prepoznajem i Josipa Verbanca Pasaverija, predsjednika Kotara Pula, poznatog labinsko-pulskog rukovoditelja Ratka Gverina Lazarića, direktora Istarskih ugljenokopa Kulika. U drugom redu je i moj otac Bepi Kagarin, a u mnoštvu se nalazi i Toni Milevoj Karijola, zaposlenik rudnika i strastveni ribič, zatim rudarski inžinjer i upravnik Jame Labin Franc baznik, Vitorio Blašković i drugi. Bilo bi zanimljivo znati tko su klinci koje je privukla limena glazba i svečanost trenutka.
I slijedeće tri fotografije nastale su na istom mjestu - na prve dvije su čelnici Labinšćine prilikom rasformiranja Kotarskog narodnog odbora Labina, a na posljednjoj, snimljenoj 21. svibnja 1963. godine poziraju vijećnici kojima je tog dana istekao četvorogodišnji mandat u vrijeme predsjednika Ivana Frankovića. Uz njega na fotkama iz 1955. godine nalazi se jezgro političkog rukovodstva Labina u prvom desetljeću življenja unutar Jugoslavije -Tomažo Dobrić, Josip Verbanac-Pasaverijo, Oktavio Blečić, Mario Bičić, Milan Škopac, Vitorio Blašković, Marko Licul i drugi. Među njima su i brkati i stameni Ličanin Milan Rukavina Šain te dugogodišnji direktor direktor labinske gimnazije i drugih ovdašnjih srednjih škola Stjepan Matečić Štef.

                                                      saznaj više: www.mat-flacius.com

LANTERNA U RAPCU

Rabački putokaz pomorcima, popularna lanterna, službeno Leuchturm, il faro i svjetionik, nezaobilazan je dio povijesti Rapca i njegove luke. Prema podacima koje sam odbio od Vedrana Trgovčića, sina mog pokojnog kolege iz Glasa Istre Nikole, svjetionik je 1.srpnja 1871. godine dovršila pomorska uprava iz Trsta, Governo Marittima, Lanterna je podignuta na rtu Svete Andrije, koji je ime dobio po istoimenoj crkvi ponad malog zaljeva pred ulazom u Rabac, a sastojala se od metalne konstrukcije ispred male kuće. Mala kula tik do prizemne kule podignuta je sedam godina kasnije, da bi još jedan kat s pripadajućim tornjem kamena zgrada dobila najvjerojatnije oko 1930. godine u vrijeme Italije. Taj će dominantan svjetionik, koji se naslanjao na vilu tršćanske obitelji Fillinich, kojeg će neupućeni poistovjetiti s crkvom, srušen je u noći od 24 na 25. travnja 1945. godine kada ga ruše njemački vojnici u povlačenju iz Istre. Tada je dio posade bio i Giuseppe Bussanich iz Cresa, čiji je djed radio na svjetioniku od 1902. godine. Nije poznato ime prvog svjetioničara u Rapcu, a i putopisac i svjetski putnik Richard Francis Burton u svojim zapisima s Labinšćine spominje zasad najstarijeg svjetioničara Andreja Peternela.
O tom, ali i drugim svjetionicima u Istri, neobično bogate prošlosti, vrlo temeljitu knjigu već desetak godina priprema Vedran Trgovčić. Dotle da tek spomenem da je novi svjetionik ali bez posade obnovljen poslije rata, da je po njemu ime Lanterna dobio poznati hotel u njegovoj neposrednoj blizini, koji će prije desetak godina postati Valamar San Fior. Izgrađen je na mjestu prijašnje vile, a od potpunog zaborava na za vremena podsjećaju i fotografije iz njihova obiteljskog albuma.

GAŠPAR GAŠO LICUL - ZABORAVLJENI UČITELJ IZ ŠUMBERA

Gašpar Licul, poznatiji kao Gašo, rodom iz Šumbera, jedan je od rijetkih narodnjaka iz naših krajeva. Rođen je 22. kolovoza 1878. godine, i već od malih nogu pomaže svojim roditeljima, najčešće čuvajući ovce. Kada je 1890. godine u njegovom Šumberu otvorena hrvatska pučka škola tada 12. godišnji Šumberac sjeda u njene klupe. Gradivo svladava vrlo brzo i na preporuku ondašnjeg učitelja Zidarića, nakon dvije godine nadareni mladić upućuje se najprije u pripravnicu u Kastvu, a nakon toga nastavlja školovanje na Učiteljskoj školi u Kopru.
Učiteljevanje započinje u Draguću, gdje nakon godinu dana odlazi u Lupoglav, odakle 1908. godine završava u Roču, u kojem će ostati do kraja svog kratkog života. O svom narodu brine na više načina, vodi posujilnicu, tamburaški zbor i crkveni pjevački zbor. Godine 1911. dolazi do oštrih sukoba i nesuglasica između istarskih učitelja, kada on postaje predsjednik novog učiteljskog društva Narodna sloga, uređujući istodobno i istoimeno glasilo.
Teški dani za učitelja i oca petero djece započinju nakon Prvog svjetskog rata kada Istra dolazi unutar granica Italije, koja unatoč obećanja uskoro zatvara sve hrvatske škole i ustanove. Shrvan bolešću, koju dobiva još za školovanja u Kopru, Gašo Licul umire na sam Uskrs 1923. godine. Zahvalni mještani Roča podižu mu dvije godine kasnije spomenik, kojega ubrzo ruše fašisti, da bi se obnovio odmah nakon rata. Njegova je obitelj, nakon kratkog življenja u Lovranu, napustila Istru i Kraljevinu Italiju, da bi završila u Zagrebu. U tom gradu njegov sin Ranko Licul, rođen 1917. godine u Roču, diplomirao je na Agronomskom fakultetu, postavši jedan od najpoznatijih stručnjaka za vinogradarstvo i podrumarstvo na ovim prostorima. Odmah nakon rata po zadatku Ministarstva poljoprivrede NRH po zadatku dolazi na Narodno dobro Čepić, a uskoro je aktivan i u Poljoprivrednoj školi u Poreču, davši veliki doprinos afirmaciji tog dijela Istre u proizvodnji kvalitetnih vina.

                                                      saznaj više: www.mat-flacius.com

LABIN - MALO POZNATA OBITELJ VLADISLOVICH (VALDINI)

Moja zbirka razglednica Labina i Labinšćine danas je bogatija za još jednu vrijednu kartolinu. Njeni motivi posvećeni su labinskim sakralnim objektima. U središtu je unutrašnjost župne crkve, s desne strane obnovljena crkvica Marije Magdalene, smještene nedaleko od gradskog groblja, a lijevo je snimak crkvice svetih Damjana i Kuzme, nastao u dotad manje poznatom okruženju. Kako razglednica nije putovala teško je u prvih mah odrediti kada je po prvi put tiskana, pogotovo što se nerijetko koriste snimke nastale i godinama prije njihova izdavanja. Ipak, neki detalji mogu pomoći u. barem približnom utvrđivanju godine njena štampanja. Iz nekoliko pojedinosti mogli bi se zaključiti da bi to moglo biti vrlo brzo nakon što se Istra našla u granicama Italije, kada se i službeno počinje nazivati Albona d' Istria. Vrijeme je to i nacionalne euforije, na što ukazuje i vijorenje talijanske bandijere na Fortici. I još jedan naoko sitan detalj. Obitelj Vladislovich, koja potpisuje ovu razglednicu, sve do nestanka Austro-Ugarske, potpisivala se na fotografija talijanskom grafijom, ali hrvatskim prezimenom. Prvih godina nakon rata, iako ne odmah, ono Ć ili CH, kod mnogih je obitelji nestalo, da bi se početkom tridesetih dodatno mijenjalo prezime. Tada su Vladislovichi, nakon prve preobrazbe postali "samo" Vladislovi, a ubrzo i Valdini. Tiime se gubi bilo kakva veza i sličnost s izvornim, slavenskim prezimenom.

Na obje grafički zanimljivo uređene kartoline Labina s kraja trećeg deseljeća 20. stoljeća kao njihov izdavač pojavljuje se F. Vladislovi.

                                                        saznaj više: www.mat-flacius.com

BILJEŠKE TOMASA LUCIANIJA O MATIJI VLAČIĆU ILIRIKU

Zahvaljujući Lovrečanu Kobaiću sa stalnim boravkom u Mestreu jučer mi je u posjed došla dragocjena knjižica Bilješke i dokumenti (Notizie e documenti), najpoznatijeg, vrlo plodnog i svestranog labinskog gradonačelnika Tomasa Lucianija. Na svega 24 stranice autor piše o najpoznatijem Labinjanu Matiji Vlačiću Iliriku, ili kako ga on zove Mattia Flacio, Istriano di Albona. Djelce je tiskano 1869. godine u pulskoj tiskari G. Seraschin, a pšosvećeno je labinskom znanstveniku Ermannu Nacinovichu iz Svete Nedelje u povodu njegove doktoriranja iz pravnih znanosti. U obraćanju članu ugledne i bogate obitelji iz Svete Nedelje(Santa Domenica) on ga podsjeća na njegov ispraćaj na školovanje u Zadar, kojom je prilikom Luciani obišao cijelu Dalmaciju, Dubrovnik, ali i Boku kotorsku te Crnu Goru. Pritom navodi da nije imao priliku susresti Dubrovčana Stullija, koji je u jednom tekstu tvrdio da se Matija Vlačić Ilirik rodio u Dubrovniku, a ne Labinu. Niječući tu tvrdnju Luciani navodi više izvora, ali i drugih podataka koji potvrđuju da se prvi suradnik Martina Luthera 3. ožujka 1525. godine rodio upravo u Labinu. Vjerojatno je do dodatni razlog da mu uz uobičajeni naziv Illyricus pridoda i atribut Albonensis.
Vjerojatno će ovakav oblik obraćanja mladom Nedešćanu biti dovoljan poticaj za posvećivanje temeljitom istraživanju života i djela Matija Vlačića Ilirika, plod čega je povijesna studija Flacio, objavljena 17 godina kasnije u Rijeci.

saznaj više: www.mat-flacius.com

MINATORI DI ARSIA - RAŠKI RUDARI

Pod tim je naslovom u prosinačkom broju godine 1940. rimskog časopisa Il Mediterraneo na naslovnoj strani objavljena top fotografija raškog rudara. Priznanje je to ne samo raškom rudaru, već i potvrda značaja raških ugljenokopa za ratom zahvaćenu Mussolinijevu Italiju.
Raški su rudari na naslovne stranice dolazili i u Titovoj Jugoslaviji, rudarima se laskalo da su oni najbolji, najzdraviji i najsvjetliji dio radničke klase. Posebno se naglašavala njihova solidarnost, koje svoje utemeljenje ima u teškom pozivu obilježenim  čestim i fatalnim nesrećama na otkopima.To im, međutim, nije pomoglo da se na odgovarajući način poboljša njihov materijalni položaj, odnosno osobni standard, a sjećanje na minula vremena i ulogu rudara i danas ima uvijek prigodničarski karakter u režiji političara. Da se vrtio neki drugi film ne bi danas nekadašnja upravna zgrada Jame Raša, na fotki u zaleđu gorostasnog rudara, optužujuće zjapila prazna i devastzirana. Ne bi se ni nadaleko isticao rđom zatočen rudarski toranj, popularni šoht, u podnožju Labina, za kojeg uz silno zaklinjanje u rudare i njihovu baštinu dosad nije bilo novca za njegovu sanaciju.

saznaj više. www.mat-flacius.com

BRODOLOM TRABAKULA BRILLANTE I SMRT KAPETANA JAKOMETA ŠKOPCA

U rujanskom broju revije za umjetnost La tribuna illustrata, izašlom u Rimu 1930. godine, na posljednjoj stranici objavljena je ilustracija, autor koje je, kasnije poznati, slikar ratnih tema i stradanja Vittorio Pisani. Za Labinjane to ne bi bilo ništa posebno da tema njegove ilustracije nije bila brodolom trabakula Brillante u blizini Venecije. Pritom je poginuo vlasnik i kapetan jedrenjaka Jakov Giacomo Škopac, dok su spašena četiri člana posade. Povod za njegov rad je bila najvjerojatnije vijest o toj nesreći objavljena u novinama, ali još više herojska smrt pomorca iz Rapca, koji je u duhu pomorske tradicije najprije spašavao posadu, a kada nije uspio spasiti i svoj brod potonuo je zajedno s njim.
Tema divljenja i bilo bi divno kada bi Rapčani novog doba nekoj od priredbi na moru dali njegovo ime. Ime kapetana Jakometa Škopca.
O tužnom završetku broda briljantnog naziva pisao sam svojedobno i u knjizi Kartoline z Labinšćini, ali sam pritom naveo, koristeći informacije mog glavnog izvora Đulija Škopca, da se ta nesreća dogodila godinu dana kasnije. Dio je to bogate, ali nedovoljno istražene povijesti pomorstva i pomoraca na Labinšćini.

                                               saznaj više: www: mat-flacius.com