Sređujući svoju preostalu foto-arhivu naišao sam na dvadesetak gotovo zaboravljenih crno-bijelih negativa, među kojima su me posebno obradovali motivi gradnje upravne zgrade nekadašnjeg transportnog poduzeća Istratransa. Od njih sam koristio samo fotografiju završne faze gradnje upravne zgrade u tekstu Činili smo čuda! objavljenog u knjizi Do socijalizma i natrag - Labinska povijesna kronika tiskanoj sada već daleke 1990. godine. Ostalih pet motiva imaju sada premijeru u ovom tekstu.
U tom sam članku spomenuo da je Istratrans nastao od Sekcije 40, koja je djelovala još u doba Italije u sklopu rudnika Arsa, kao pogon zadužen za prijevoz rudara na posao od njihovih domova na Labinšćii, ali i u većem dijelu Istre. Rad sekcije je obnovljen 18. srpnja 1945. godine, usporedo s pokretanjem rada svih ovdašnjih rudnika, kada se u njenom sastavu našao prvi kamion dobiven od Crvenog križa! Uskoro će se od Vojne uprave u Opatiji iz kontingenta UNRE i drugih izvora, prije svega vojnih kamiona, vozni park Sekcije 40 znatno povećati, pa će se "kovarice" pojaviti na našim cestama, mahom makadamskim.
U početku je sjedište Sekcije 40 bilo u Krapnu, a polazna točka kretanja svih "kovarica" tri puta dnevno, koliko je bilo i smjena, bit će dugo godina na velikoj placi u Raši tik do upravne zgrade Jame Raša. Uskoro će tu postati vrlo tijesno, dnevno se prevozi oko šest tisuća abonenata, pa je donijeta odluka o preseljenju radionica u Podlabin. Već 1. svibnja 1947. godine nedaleko od visokog betonskog dimnjaka gradske toplane počela je gradnja uprave zgrade i radionice transportnog pogona Istarskih ugljenokopa. Iako nije bilo nikakve mehanizacije, dizalica ili druge građevinske opreme radovi su okončani već do idućeg Prvog svibnja! U članku Činilo se čuda! od rukovoditelja radova poodavno preminulog Karla Marinča iz Raše doznaje se da su glavninu radnika činili njemački ratni zarobljenici (Kriegsgefangene), Njih je bilo četrdesetak, a uz njih radilo je još 20 zidara Istarskih ugljenokopa. Zatočeni Nijemci istakli su se ne samo stručnošću, već i zavidnom radnom disciplinom te brzinom rada. Kako je sva skela bila drvena (nakon obavljenog posla vraćena je u rudnik!), zbog straha od požara bilo je zabranjeno pušenje, što se dosljedno poštivalo, rekao je tada Marinč. I ne samo to! Joseph Goering i Vilim Blu bili su glavni projektanti, čiji je projekt bez zamjerke prošao provjeru u Beogradu.
Autor fotografija bio je tada vrlo poznat fotograf Viktor Medančić iz Raše, rodom iz Sutivanca, svjedok mnogih važnih događanja na Labinšćini tih poratnih godina, čijih izuzetnih djela u Labinu je vrlo malo sačuvano. One vrlo vjerno oslikavaju težinu gradnje novih poslovnih zgrada ondašnje Sekcije 40, koja će ubrzo postati najprije poznata kao Autopromet, a kasnije kao Istratrans. Dugo je godina to bila jedna od najpoznatijih cestovnih radnih organizacija u Jugoslaviji, gdje je proširila svoje poslovanje nakon što su se bili registrirali i za javni prijevoz, a ne samo za obavljanje usluga rudnicima. U Labinu su prvi otvorili prodavaonicu automobila, a širom Istre imali su odlične servise. Kada sam početkom devedesetih 20. stoljeća pisao o povijesti Istratransa, nije bilo nikakvih naznaka da uskoro ta tvrtka dolazi u tešku krizu, nakon koje je uslijedio i njeno gašenje.
Pažljivo oko na ovim fotografijama zamijetit će ne samo Kazakape, već i zgradu današnje srednje škole, tada nedovršene bolnice, u kojoj su živjeli upravo njemački ratni uznici koji su na njoj obavili i sve završne radove, od krova, do uređenja unutrašnjosti!
Hvala vam gospodine Milevoj na takvim objavama da barem malo vidimo nasu povijest,Takvih osoba poput vas ne da ih je malo nego ste jedini vi ,Hvala vam jos jednom
OdgovoriIzbriši