Upravo zbog njih i Narodnooslobodilačke borbe skrećem prema selu u kojem je tijekom rata nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine bilo sjedište NOO Labina te drugih institucija vlasti i Pokreta. Na to podsjeća spomen kuća na rubu sela, a u ono vrijeme Bartići su bili daleko od Labina i drugih urbanih cjelina i teško dostupni njemačkim okupatorskim vojnicima. S obzirom na njegovu izoliranost lako se mogli prati i kretanje njemačke "žive sile", koja stoga nikada nije uspjela iznenaditi partizane. Na toj ploči piše da su to bili i prvi slobodni izbori u Istri.
Ono što Nijemci nisu uspjeli za rata, uspijeva im u posljednjih nekoliko godina, kada i u Bartićima niče sve više kuća za odmor. S obzirom na "zaglušujući" mir i odvojenost od bučne svakodnevice ljetnih mjeseci, prekrasnom pogledu te bezbrojnim varijacijama dugog pješačenja, Bartićima je teško naći premca na ovim prostorima. S tim bi se složio i mladi par iz Labina kojeg sam zatekao na vrhu sela za njihovog kretanje prema vrhu Oštri.
Zbog toga i sada ovdje debeli mir prekidaju povremeno tek građevinski strojevi.
I dok vas arhivirana prošlost vuče u neka druga, za većinu nas nedoživljena vremena, mami me današnji sunčan dan koji nude prekrasne čari prirode. I gotovo s nevjericom prati pogled malog ponija. Samo djeličak tog ugođaja dijelim s vama, jer ono pravo mora se doživjeti na licu mjesta!
Nema komentara:
Objavi komentar