Počelo je još ranih pedesetih, boćalište, popularni "đog" postoji u svakom selu kao glavnom okupljalište muškog dijela stanovništva. Veliki zamah je započeo dolaskom legendarnog Josipa Bepeta Ružića iz Umaga, gdje je radio po partijskom zadatku, kada Labin postaje jednog od glavnih boćališta u Istri, a on državni reprezentativac. Bilo ih je i kasnije, u Labinu je 1971. godine, u povodu pola stoljeća Labinske republike održan prvi međunarodni turnir. Na istom otvorenom igralištu na kojem se okupljaju i dana labinski boćari, unatoč obećanju političara da će im upravo oni izgraditi dvoranu, bez kojeg nema kontinuiranog rada i uspjeha. Tek nakratko, u eri gradonačelnika Marina Brkarića i voljom Vojka Baznika boća se u nekadašnjoj lamparni.
I kao za inat uspjesi se i dalje nižu, osobito kada je na čelo ženske ekipe BK Labin došao Romano Grižančić, uz kojeg se vežu nove državne i međunarodne titule. O tome opširnije pišem na jednom drugom mjestu, a ovdje nudim samo nekoliko starih fotografija iz zbirke starog boćarskog zanesenjaka Pineta Štemberge. Ako je suditi po onome što sam vidio u njoj ima dovoljno "štofa", vrlo često od rada legendarne fotografkinje Slavice Ružić, za veliku i odlično posjećenu izložbu u gradskom muzeju ili na nekom drugom prostoru. Zbog čega ne u tako nešto i vjerovati i zahvaliti se svim boćarima Labina i Labinšćine, među kojima ima i podosta veterana koji svoju krepost održavaju upravo boćanju i druženju.
Nema komentara:
Objavi komentar