Prvu je naš junak, adresirao na ime Lucije Miletić, poslovivši je "predraga moja zena." Javlja se iz Pule, gdje je mobiliziran, sa željom da će se brzo vidjeti. Piše na dijalektu s odličnim rukopisom, a moguće je da je dopisnicu umjesto njega pisao netko drugi.
Adresa i ime primateljice ispisano je na hrvatskom jeziku. Labin ima prednost ispred Albone.
Druga dopisnica poslata je potkraj srpnja 1915. godine putem koja Lucija Miletić uz posredovanje Austrijskog Crvenog križa traži svog supruga Johana Mileticha
Slijedi odgovor u listopadu iste godine nakon što je uspostavlje kontakt s njim.Dopisnica je napisana na odličnom hrvatskom jeziku, koje se malo razlikuje od današnjeg, i neka nikakve dvojbe da je tekst napisala nevješta ruka mlade seljanke, koja vjerojatno nije pohađala ni pučku školu. Još je manje vjerojatno da je poznavala ćirilicu!
Priča o labinskom zatočeniku, koju sam napisao uz pomoć Silvana Miletića, pokojnog supruga poznate labinske pjesnikinje Rine Miletić, rođene Štemberga, završava dopisnicom broj 4. Opet uz posredovanje Crvenog križa njemu se u travnju 1917. godine javlja "compare" Domenico Brezac. Tekst je na talijanskom jeziku, kao i adresa pošte odakle je dopisnica krenula na prema Rusiji na ime Iva Miletiča.
Ova je posljednja dopsinica potvrda da se nakon Oktobarske revolucije vratio u Istru, gdje se sada već vijorila jedna druga državna zastava.
Nema komentara:
Objavi komentar