Mjesto se intenzivno gradilo šezdesetih proteklog stoljeća na lokalitetu zvanom Dumbrova, zapravo šumovitom zemljištu, koje se gradilo mimo zakona i upisa u zemljišne knjige, budući da su Istarski ugljenokopi Raša, tada jedan od najmoćnijih kolektiva u Jugoslaviji, nerijetko bili iznad zakona.Ili zakon za sebe. Bilo je i razmišljanja da se naselje za rudare novog okna grade u Kršanu, ali je na kraju ipak prevagnulo mišljenje da mjesto za rudare treba graditi što bliže rudniku.
Uz cestu koja vodi Pićnu i Pazinu, odnosno Kršanu i Vozilićima, vrlo su brzo nikle ne samo višekatnice i druge stambene zgrade, već i škola, dom za rudare-samce i moderni trgovački centar s motelom.
Bilo je prijedloga da se mjesto nazove Novi Kršan, ali je na kraju ipak mjesto dobile današnji naziv.
Jedno kratko vrijeme, od 1956. do 1961. godine Potpićan je bila samostalna općina, zahvaćajući otprilike granice sadašnje Općine Kršan. Njen prvi i posljednji predsjednik je bio Josip Petarčić, koji će nakon ukidanja općine i spajanje s labinskom komunom, nakratko postao direktor tek osnovanog hotelskog poduzeća Rabac.
Početkom sedamdesetih u sklopu supstitucije rudarenja Potpićan dobiva više tvornica, među kojima i tvornicu keramičkih pločica, zatim tankostijenih cijevi i igračaka. U otprilike isto vrijeme zatvara se rudnik, a novi otvara u Tupljaku.
Danas je sve to debela povijest, a ove dvije razglednice podsjećaju na neka bolja vremena najmlađeg istarskog mjesta, u središtu kojeg danas ostaci samoposluge i motela svjedoče o ne baš odgovornom odnosu prema društvenom dobru.
Mnogo kasnije nastala su i ova dva motiva tvornica u Potpićnu i samog mjesta snimljena s Male Učke.
Nema komentara:
Objavi komentar