FAMILIJA STEIGER - NEOBIČNA PRIČA O NJEMAČKOJ OBITELJI U RAŠI U PRVIM POSLIJERATNIM GODINAMA!

Što sam stariji to više vjerujem da se ništa ne događa slučajno. Bila je uskrsna nedjelja. Lijep dan i da prikratim vrijeme sjednem auto i pravac Raše. Zaželio sam se popiti pivo na place va Raše, kako glasi jedna od prekrasnih pjesama našeg Vinežana Daniela Načinovića, koju je uglazbio Bruno Krajcar, po mami iz Nedešćine. Začas sa u Raši, ali malo razočarenje, bar je zatvoren, a trg pust. Zamijetim tek taksista Negrija, koji mi reče da čeka neke njemačke turiste. "So šli poli pritela, ona gona po naše" - reče mi simpatičan taksist. Odmah pomislih da će biti riječi o nekoj od obitelji njemačkih ratnih zarobljenika kojih je u to vrijeme u Raši, Labinu bilo dosta. Odustajem od povratka u Labin. Vuče me želja da ih sačekam i pokušam nešto zanimljivo od njih doznati.

Nije prošlo kvarat od ure kada su se oni pojavili dolazeći iz pravca gornje Raše. Nakon kratkog upoznavanja s gospođom Hannelore i njenim mužem, dr. Friedelom Schneiderom doznao sam da je ona u Raši došla 1948. godine s obitelji kao tehnička pomoć Istarskim ugljenokopima, gdje su živjeli naredne četiri godine. U hipu dobaci, ubacujući i pokoju hrvatsku riječ, da su joj to bile prekrasne godine, koje nikada neće zaboraviti. "Stekla sam mnogo prijatelja, a upravo se vraćamo od naših nekadašnje susjede Line Škopac, s čijom nas obitelji mnogo toga veže. Osjećam se odlično."

Zanimajući se za prošlost i njenog kraja dogovorili su poslijepodnevni susret u rabačkom hoterlu Hederi. Tu ću doznati da sam još ranije, kao novinar Glasa Istre, upoznao njenog brata Karl Heinza, s kojim ću se opet susreti u knjižari u starom gradu kojih mjesec kasnije. To nije sve. Prije nekoliko godina putem interneta kupio sam omotnicu pismo koju je njen otac Gotthold Staiger poslao iz Raše svom prijatelju u Istočnoj Njemačkoj. 

Te sam večeri također doznao da su oni veliki zaljubljenici u Afriku, plod čega je i njegova velika monografija o crnom kontinentu!

Rastali smo se uz nadu da to neće biti vjerojatno naš posljednji susret, uz njeno obećanje da će mi poslati neke dokumente iz toga doba, koji će zasigurno biti zanimljivi i za budući rudarski muzej Raše. 

Kada sam već na to počeo zaboravljati danas me je u poštanskom sandučiću dočekalo veliko iznenađenje, kuverta s mnogo vrijednih dokumenata. Premda se radi o fotokopiji i nešto lošijoj kvaliteti zbog njihove zanimljivosti prenosim iz cijelosti. Kako i veći dio njena pisma, uz nadu da će to biti poslastica za sve one koje zanima povijest najmlađeg grada u Istri i cijele Labinšćine, a o boravku i životu Nijemaca u Raši u to vrijeme nisu imali nikakvih konkretnih dokumenata.

Hvala obitelji Schneider!

Mnogo pozdrava iz Njemačke. Šaljem vamn sve što sam zanimljivo našla o nama u Raši iz tog vremena. Od te grupe nažalost živi smo danas samo ja i moj brat. Od starih prijatelja ima tek Linu i Nina, koji nas poznaju. Moja prijateljica Sonja Blažina iz Trgeta je nažalost umrla, a druga prijateljica Vesna Trampuž vratila se u Zagreb. 

Još nekoliko podataka o nama. Naš partner je bilo Ministarstvo rudarstva iz Beograda. Iz Berlina smo vlakom krenuli 28. veljače 1948. godine, a preko Novog Sada, Beograda, Zagreba i Rijeke u Rašu smo stigli 15. ožujka. Istog je dana u rudniku u Labinu bila velika nesreća s mnogo poginulih i ranjenih rudara.  Smještaj smo dobili u Ulici Edvarda Kardelja broj 15, a moj je otac najprije radio u Podlabinu, akasnije u Krapnu. Jedan bračni par iz Podlabina, Maria i Martin Perme, znali su dobro njemački i stalno su nam pomagali u prijevodu. S njima smo ostali bliski do njihove smrti, a kasnije su se vratili u Sloveniju. 

Veliki dio grupe je nakon dvije godine povučen u Pančevo, gdje su nastavili s radom.

Ugovor o suradnji istekao je 1952. godine i mi smo se u rujnu te godine vratili u Njemačku, u međuvremenu DDR. Tek nakon pada berlinskog zida moj brat i ja sa svojim obiteljima opet posjećujemo Istru. Od tog vremena imamo opet kontakte s Linom i Ninom. Slijedećih dana opet odlazimo na šest tjedana u Afriku, a tada još tri tjedna u Tursku.

Toliko od naše svjetske putnice iz Njemačke sa srcem u Raši.