Kopajući po zagrebačkim antikvarijatima neobično sam se iznenadio kada mi je u ruke došla knjiga o 100. obljetnici Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu, ustanove bez koje je nemoguće pisati ne samo povijest Zagreba već glazbene povijesti Hrvatske, autor koje je bio dr. Antun Goglia. Vrlo moguće je da je taj čovjek Labinjon, pomislih odmah, ne zaboravljajući pritom da se to prezime nalazi i u okolici Ajdovšćine u Sloveniji. Baveći se malo i njime došao sam do frapantnih podataka. U Zagreb je završio gimnaziju i Pravni fakultet, tamo još osamdesetih 19. stoljeća, a rođen je u Rijeci. Na početku karijere nakratko radi u Karlovcu, odakle se vraća u Zagreb, gdje je imao blistavu karijeru. Ukratko, bio je banski savjetnik, a usporedo i profesor na Šumarskom fakultetu. Amaterski je svirao violinčelo, što ga je privuklo u Hrvatski glazbeni zavod, u kojem djeluje cijeli svoj radni i životni vijek. Tajnik te nezaobilazne ustanove u povijesti Zagreba i glazbene povijesti Hrvatske i njegova glavna grada je već potkraj 19. stoljeća. Jedan je osnivača dva zbora, član ravnateljstva, osoba koju se ne zaobilazi, njen predsjednik od 1929. do 1946. godine! Kao pravnik poznat je i kao autor više zakona o šumarstvu. Napisao je i više knjiga o šumarstvu, ali je ipak najpoznatiji kao plodan pisac povijesti glazbe u Zagrebu. Napisao je i knjigu u povodu 100. obljetnice postojanja Hrvatskog glazbenog zavoda, nepresušnim izvorom podataka o toj instituciji, ali i svim glazbenicima, pjevačima i dirigentima koji su činili njenu okosnicu. Napisao je i više knjiga o njima, uključujući i biografiju Lisinskog, surađujući i u stručnim časopisima. Bio je poznat kao vrsni kroničar svog vremena, koji se nije gubio u davanju svojih sudova, ocjena ili komentara, već je neobičnom preciznošću i zapažanjem bilježio, i kasnije objavljivao, sve detalje iz onovremenog bogatog glazbenog života Zagreba. Govorio je i nekoliko jezika, a po prirodi je bio veoma samozatajan.
Kako sam sve više upoznavao njegov život tako me sve više zanimalo da li je on, dr. Antun Goglia, ili fonetski Golja, zaista bio iz našeg kraja. Prije otprilike desetak sam dana o njemu razgovarao s Erkolom Goljom, umirovljenim pravnikom iz Labina, koji je u svojoj bogatoj političkoj karijeri jedno vrijeme također radio u Zagrebu. Najprije mi je ispričao jedan zanimljiv događaj vezan uz njegov studij u Zagrebu i susret sa svojim prezimenjakom. Šetao se Gornjim gradom, kada mu se pogled iznenada zaustavio na osmrtnici s imenom dr. Antuna Goglije. Nije otišao na pogreb, ali taj događaj ne zaboravlja, pa kada se vraća kući o njemu priča svome rodu. I tada doznaje da se brat od njegova djeda tamo negdje sredinom 19. stoljeća iz Malih Golji preselio u Rijeku. Moguće da je Antun bio njegov sin - zaključio je Erkole Golja.
Potaknutim time za pitanje se potom obraćam Branimiru Pofuku, jednom od najčestitijih novinara Večernjaka i odličnom poznavatelju glazbenih prilika u Zagrebu. Odgovori mi da ne zna, uputivši me na dr.sc. Nadu Bezić, voditeljicu knjižnice Hrvatskog glazbenog zavoda. I ona mi odgovori slično, uz podatak d je na Mirogoju grobnica obitelji Goglije te da u Zagrebu živi njegov prapranećak Stanko Žepić, inače umirovljeni sveučilišni profesor germanologije. Nije znao ni on, ali je znao njegov stariji bratić, koji je rekao ono što sam najviše želio - rođen je u seli Golja nedaleko do Labina! Uz podatak da su u obitelji govorili talijanski.
Na Mirogoju dr. Antun Goglia leži kraj svog oca Antona, majke, supruge i brata Ferdinanda, akademskog slikara i restauratora.
Sve te spoznaje treba još potvrditi u crkvenim knjigama i zaokružiti lijepu priču!
Jako zanimljivo, ja sam Goglia živim u Ružićima blizu Labina i ova priča me jako zainteresirala, nevjerujem da je ovo možda obieljska linija.
OdgovoriIzbrišiSve se može provjeriti u knjigama rođenja.
IzbrišiImam slike Antuna Goglije zanima me dali je bio slikar kao njegov brat
OdgovoriIzbrišiBio je profesor prava i publicist, ali je vjerojatno imao i sklonosti slikanja. Šteta da je u Labinu potpuno nepoznat!
OdgovoriIzbriši