Iz daljine i ne izgleda grad, nego tvrđava.
A ono, čudo od gradića, lipota nad lipotama!
Usred mista pjaceta ka pozornica. Na njoj stara gradska loža, do nje kafana i to VELO KAFE.
Palače, palacini, skalinade, strme kalete, bifore, trifore, stupi, piloni, , svodovi, mišanje kultura i stilova - Venecije, Auštrije, Ervatske, Italije, feudalizma, kapitalizma, , fašizma, socijalizma - sve se to izmišalo i rodilo ne degenerirani baštard nego slikoviti gradić, koji je slavno slaga vikove svoje prošlosti."
Tako počinje u Slobodnoj Dalmaciji o našem Labinu pisati legendarni splitski novinar, kroničar i pisac Miljenko Smoje u svom putopisu u dva nastavka Labin - čudesna lipota nad lipotama i Rudarski grad bez rudara. U Labin nije došao slučajno već kao dio delegacije Mjesne zajednice Labin Dalmatinski koja je 28. travnja 1989. godine, na Dan oslobođenja Labina, bila gost Mjesne zajednice Labin. Gosti-pobratimi iz Labina nedaleko od Splita u Labinu su sudjelovali na svečanom otvaranju novog sportsko-rekreacijskog centra, koji je obnovljen na mjestu onog podignutog za Italije, kada je nosio naziv GIL, odnosno fašističke omladine.
Što reći nego da je majstor od riči, o kojemu se nedavno vrtio serijal na HRT, bio oduševljen Labinom, njegovim izgledom, prošlošću i ljudima, našom mekom cakavicom, što je nadiralo iz svake njegove rečenice u putopisu. Nije mogao a da ne naiđe na Vinka Šainu, koji će ga dovući u svoju galeriju, naliti ga dobrim vinom i govoriti mu o njegovim srednjoškolskim danima u Splitu. Na fešti u Labinu naišao je i na fetivog Splićanina, rudarskog inžinjera Dragu Radalja, zvanog Grdan, s kojim je zajedno derao gimnazijske klupe. "I ti moj školski drug je rudar kojega ću trevit u Labinu" - čudom se čudi otac Našeg malog mista, niza knjiga i reportaža pisanih na njegovom specifičnom splitskom govoru.
Čitajući njegov putopis ostao sam ugodno iznenađen da je uvečer u rabačkom hotelu "do kasno u noć čitam fini i ugodno opremljen libar Kartulini z Labinšćini Marijana Milevoja. " I danas me vesele njegove riječi da je "cili libar interesantna šetnja starim Labinon i susreti sa šarenon galerijon njegovi građana."
I upoznaje Smoje svoje splitske štioce sa crvenim baronom-štrajkašom, Giuseppinom Martinuzzi, otvaranjem rudnika, Rotschildom, Agniellijem, Labinskom republikom i drugim draguljima labinske prošlosti.
Raduje ga da i istarski Labinjani sviraju na meh, kao i njegovi Vlaji iz Labina na diple, s kojima se ponosio u starom gradu njihov svirač Nediljko. Nema čemu se nije radovao ili veselio novinar kojega su dugo godina bili otpisali njegovi sugrađani zbog političke nepodobnosti, ali se nije mogao načuditi kako u Labinu gotovo da nije susreo rudare.
A da je deset godina kasnije bio u Labinu doznao bi da više u ovom dijelu Istre nema ni jednog rudnika. A još deset godina kasnije vjerojatno bi se čudio kako više nema nikakvog kontakta između istarskog i damlatinskog Labina! A vjerojatno i o njegovom boravku u Labinu ne bi nitko znao da njegove putopise o Labinu nije potkraj svibnja iste godine prenijela Labinska komuna. Uostalom, s nama ili bez nas život ide svojim tokom!
(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)
Nema komentara:
Objavi komentar