LABIN - SVE RUDARSKE KATASTROFE

O rudnicima na Labinšćini i njihovom značaju za gospodarski razvoj Labinšćine, ali i o njihovoj ulozi u gospodarstvu Italije, ranije Austro-Ugarske monarhije, a kasnije Jugoslavije, napisano je mnogo redaka. I održano mnogo političkih govora i zdravica. Rašu i Labin obilazili su i Mussolini i Tito, o udarnicima su se snimali filmovi, pisale reportaže i poeme. Procjenjuje se da je u gotovo četiri stoljeća rudarenja na Labinšćini iskopano oko 39 milijuna tona ugljena. Međutim, do dana današnjeg nema točnih podataka koliko je rudara na svom radnom mjestu u podzemlju zauvijek ostavilo svoje živote. Tek u svojoj vrijednoj knjizi  Zadnja smjena Marino Fonović, posljednji novinar koji je radio u Istarskim ugljenokopima do njegova zatvaranja 1999. godine, tragom arhivskih podataka prateći razdoblje od 1935. godine do stavljanja ključa u bravu, doći će do podatka od 751 poginulog rudara..Bez podataka o poginulim rudarima u rudnicima tijekom Drugog svjetskog rata. Koliko je rudara poginulo u labinskim rudnicima prije toga, u prva tri stoljeća rudarenja, samo se može nagađati i procjenjivati. Možda ukupno 1700 duša, koliko otprilike ima danas Rabac stanovnika? Može više ili pak manje, ali svakako ne mali broj ljudi platio je danak tuđem profitu i preživljavanju vlastitih obitelji. Pitanje je veliko, a na njega će valjda jednog dana odgovoriti povjesničari, nakon što budu zavirili u sve arhive.
Dotle je poznato da se katastrofalna nesreća u ugljenokopima Labinšćine dogodila 28. veljače 1940. godine u Jami Raša, kada je samo na otkopima i prilaznim galerijama od eksplozije metana život izgubilo 185 rudara. Negdje se spominje i brojka od još toliko rudara koji su preminuli od posljedica teških ozljeda. Možete li zamisliti sliku nijemih, beživotnih i pougljenjenih tijela rudara položenih u redu ispred upravne zgrade do kojih pokušavaju doći njihovi najbliži, uz duboko potresne jauke?
Osam godina kasnije velika rudarska nesreća zbila se u labinskom ugljenokopu kada su 14. ožujka 1948. godine iz rudnika izvučena 88 mrtva tijela rudara. Među njima je bilo i dosta njemačkih ratnih zarobljenika koji su prisilnim radom ovdje plaćali grijehe nacističke Njemačke. Ondašnji Glas Istre o tome neće napisati ni riječi, jer novi režim pokušava prikriti ovu katastrofu. O njoj će ipak pisati Raški rudar, glasilo Istarskih ugljenokopa Raša, prenoseći na naslovnoj stranici da je rudarska tragedija plod neprijateljske diverzije, koju je izazvao izvjesni Đuzepe Faragona, koji je ubijen prilikom ilegalnog prelaska jugoslavensko-talijanske granice. Mnogo godina kasnije doznat ću od Ive Marinovića, jednog od poslijeratnog  glavnih direktora Istarskih ugljenokopa Raša, da se nije radilo o nikakvoj diverziji, već nestručnosti rukovodećeg kadra i rudara u rudniku, koji u to vrijeme doživljava česte i velike fluktuacije stručnjaka, ali i rudara. Takva je tvrdnja na tragu činjenica da su tih godina rudarske nesreće bile vrlo česte te da je od 1945. do 1953. godine u labinskim rudnicima živote izgubilo još 85 rudara. Stoga su tih godina raški rudnici s pravom mjesto velikog straha, od kojeg su zazirali ne samo Labinjani, već i ljudi iz ostalih dfijelova Istre i zemlje. Radije se emigriralo nego silazilo u jamu. Nesreća, iako manje, bilo je i kasnije, pa mi u glavi i danas odzvanja rezak zvuk rudarskih sirena koji je bio pouzdan znak da se opet ugasio nečiji život nekoliko stotina metara ispod rudarskog šohta. I tjeskobna tišina u rudarskoj mrtvačnici neposredno prije ispraćaja nesretnih rudara širom zemlje ili do labinskog groblja.
Na pogibije rudara na labinskom groblju podsjeća i spomen obilježlje iz ratne 1915. godine, kada na jednom drugom ratištu pogiba devet kamerata. Na drugom dijelu groblja nalazio se i spomenik poginulim njemačkim zarobljenicima s tekstom Tempora transit, memoria manet, ali je nečijom nerazumnom odlukom uklonjen  prije otprilike četvrt stoljeća. Na tom istom groblju nema nikakvog spomenika ili obeliska svim znanim i neznanim rudarima stradalim na najvećem stratištu u Istri, premda su njihovi sinovi i unuci u likovima političara tako nešto poodavno obećavali. Uz istodobno zaklinjanje političara svih boja na raznim prigodnim manifestacijama i datimima, kao što je primjerice Sveta Barbara, u vječnu hvalu svim rudarima i njihovim nemalim žrtvama. Kao što još uvijek nije dovršen spomenik rudaru nedaleko od Autobusnog kolodvora, rad akademskog slikara Quintina Bassanija, čija je gradnja započeta prije više od tri desetljeća.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)