utorak, 19. svibnja 2020.

MELCHIORE CORELLI - POSLJEDNJI GRADONAČELNIK LABINA U DOBA ITALIJE

Zabavljajući se ovih dana s poleđinama starih kartolina Labina, kojih u zbirci imam, zajedno s rapcem, više od 700 primjeraka, naišao sam na mali dragulj - rukopis Melchiora Corellia, posljednjeg gradonačelnika (podestota) Labina u doba vladavine Kraljevine Italije između dva svjetska rata. Razglednicu je poslao "visoko štovanoj" gospođi de Franceschi, voditeljici gradske knjižnice u Puli. U kratkom tekstu on navodi grofa Giuseppea Lazzarinia, jedno vrijeme gradonačelnika Labina, ali i čelnika istarske provoncije, tada jednog od najuglednijih ne samo labinskog, već i istarskog političara. Izgleda da je upoznaje s nekim njegovim novim tekstom, vjerojatno o Tomasu Lucianiu, u doba Austro-Ugarske monarhije, jednom od najpoznatijih labinskih gradonačelnika, koji 1861. godine emigrira u tek ujedinjenu Italiju, gdje se, između ostalog, bavio i publicistikom, odnosno poviješću Labina. Najviše zaslugom Lazzarinija tih je godina pod gradskom ložom uređen muzej lapidarija iz rimskog doba nađenih u okolici Labina, a bio je posvećen Lucianiju, koji tom prigodom dobiva i poprsje.

Tko je zapravo bio Melchiore Corelli, o kojemu se u Labinu zna vrlo malo? Rođen je u Pićnu 30. srpnja 1886. godine, a završio je studij povijesti. Rodom je bio iz okolice Pićan, prezivajući se tada Curellich, da bi ga tridesetih godina promijenio u Corelli. Po sjećanju starih Labinjana bio je veoma obrazovan i načitan, samozatajne i skromne naravi, poznat po čitanju knjiga u slobodno vrijeme na klupi u Pineti drevnog grada.Kada je 8. rujna 1943. godine do Labina doprla vijesti o kapitulaciji Mussolinijeve Italije on se zatekao na filmskoj predstavi u gradskom kazalištu, popularnom Teatrinu. Na spontani pljesak gledatelja na tu upravo objavljenu vijest, koji su time izrazili nadu da su ratne nedaće konačno okončane, gradonačelnik Corelli iz prizemljuje upozorenjem da teška vremena tek dolaze. To sam doznao prije petnaestak godina od u međuvremenu umrlog Giovannia Gobba Musćarola, koji je kao klinac tada također bio na toj neobičnoj kino predstavi.
Ni mjesec dana kasnije prilikom prodiranja motoriziranih jedinica njemačkog Wwhemachta iz pravca Pule prema Rijeci on bezuspješno pokušava pregovarati s njihovim oficirima na Mostu Raša, kako bi spriječio nepotrebne žrtve među Labinjanima. Istog dana u prvom okršaju partizana s njemačkim okupatorima na prilazu Labina ispod sela Brdo poginulo je tridesetak boraca.

Studirao je u Trstu i Gracu, a službovao u Kopru, Trstu, Firenci i Rijeci prije nego što je početkom dvadesetih 20. stoljeća vratio u Labin, gdje je proveo i djetinjstvo. Bio je aktivan i političkom životu grada, a bavio se i pisanjem tekstova o povijesti Labina i Labinšćine. Kao istaknuti predstavnik ondašnje vlasti bio je i predsjednik Odbora za uređenje gradske lože u već spomenutih muzej kamenih reljefa. O tom muzeju otvorenom 9. rujna 1934. godine Corelli piše u knjižici Il Lapidario Albonese, tiskanom u Poreču 1937. godine. Bio je aktivan i u labinskom klubu Tomaso Luciani.

Završetkom rata zatvara ga nova vlast odmah nakon oslobođenja zbog navodne suradnje s Nijemcima, za što dobiva 18 mjeseci. Odsluženjem kazne emigrira u Italiju, kao i mnogi drugi njegovi sugrađani tog vremena, ne samo talijanske nacionalnosti. Najprije živi u Gorici, a potom u Trstu, gdje se bavi i publicističkim radom tematski vezanim uz Istru, Labinu i esule, surađujući najviše u njihovom časopisu Pagine Istriane. Dolazio je rado na sva okupljanja iseljenih Labinjana u Trstu i drugim dijelovima Italije, a se više nije vraćao u svoj Labin. Umro je u Trstu 19. srpnja 1955. godine.
    





Nema komentara:

Objavi komentar