ponedjeljak, 23. listopada 2017.

U ATELJEU VELIKOG UMJETNIKA MATE ČVRLJKA

Uvijek je lijepo pisati o dobrim ljudima i lijepim stvarima. Mate Čvrljak, likovni pedagog, kipar i slikar jedan je od njih. Jedan od onih bez kojih Labin ne bi bio isti. U Labin ga dovela ljubav sredinom šezdesetih proteklog stoljeća nakon završetka Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu, koju završava 1961. godine. Cijeli radni vijek provodi u labinskoj srednjoj školi, usađujući mladim Labinjanima ljubav prema umjetnosti i ljudima. Jedan je od utemeljitelja Labinskih atelijera, grupe slikara koja je svojim djelovanjem daleko nadišla svoj grad, davši velik udio u prepoznavanju Labina kao grada umjetnika, koji u Istri nema premca. Zna Mate reći da mu Labin fali samo nakon nekoliko dana izbivanja iz njega, kapa primjerice posjećuje svoj rodni Konjevrat u krševitoj Dalmaciji.
Mate Čvrljak. Veliki kipar i ljudina. Skroman, samozatajan, uvijek spremna na razgovor. Autor je više od 500 radova, od kojih je nama Labinjanima najpoznatija njegova skulptura Matije Vlačića Ilirika, koja je 1969. godine postavljena nedaleko od crkvice Kuzme i Damijana, zaštitnika liječnika, na usponu za drevni Labin. Prošećete li se središtem Pule nedaleko od Trijumfalnih vrata na ulazu u Prvomajsku ulicu dočekat će vas još jedan njegov velik rad - urbana skulptura velikog Yamesa Joycea, podsjećavši na njegovo kratko razdoblje življenja u tom gradu. Mnogo je njegovih radova ne samo u Istri i Hrvatskoj, već i u drugim gradovima bivše zajedničke države. Jedan od njegovih posljednjih javnih radova je reljef njegovog velikog prijatelja i slikara Renata Percana. Nalazi se na njegovom groblju u Nedešćini, gdje je upravo danas u tamošnjoj školi prigodnom izložbom i priredbom tamošnjih školaca obilježena četvrta obljetnica njegova odlaska na onaj svijet.
Premda je već duboko zagazio u 84. godinu još uvijek rado svraća u svoj atelje u starom gradu, koji se nalazi nedaleko od rodne kuće Matije Vlačića Ilirika, znamenitoj palači Francovich. Svojim stalnim stvaranjem kao da ih niječe, gazi, neda im daha. "Kada ne budem mogao više u rukama držati dlijeto i čekić, više ću se okrenuti crtanju i slikanju.koje me nadahnjuje i opušta" - rekao mi je prilikom pisanja teksta za reportažu o njemu u Franini i Jurini prije gotovo tri godine. Pripremajući taj tekst posjetio sam ga još jednom u njegovom ateljeu i osjetio se sretan i počašćen "družeći" se s njegovim njegovim autoportretima, portretima Sofije Loren, Alfreda Hitchoocka, svog prijatelja Josipa Vukadina te mnogim drugih likova. Dio tog ugođaja prenosim i vama, vjerujući da bi se veliki Mate veselio i vašim posjetima u njegovom najdražem kutku nadahnuća.
 








Nema komentara:

Objavi komentar